ČIN I
Scena 1
(Na Nebu.)
Otac: Sine moj, imam odličan plan i želim da u njemu i ti učestvuješ. Želim da siđeš na Zemlju i da odigraš najznačajniju ulogu.
Sin: Oče, moj Oče, to je zaista sjajna ideja.
Otac: Znaš, raditi za zemlju, raditi na preobražaju zemaljske svesti, nezamislivo je težak zadatak.
Sin: Ali Oče, ja ne želim da propustim ovu jedinstveno povoljnu priliku. Uostalom, ja veoma dobro znam da ćeš me Ti, moj Oče, obdariti dovoljnom sposobnošću za moje zemaljsko hodočašće. Oče, ja nimalo ne oklevam i neću trpeti bilo kakvo odlaganje.
Otac (sa širokim osmehom): Sine, bićeš na zemlji trideset i tri godine!
Sin: Samo trideset i tri godine! Kako ću onda da ispunim svoj zadatak?
Otac: Sine, ti to možeš i ti ćeš uspeti. Na zemlji neki ljudi hodaju, dok neki marširaju, a opet neki trče. U tvom slučaju, ti ne samo da ćeš trčati najbrže, već ćeš i ispoljiti najviše. Sine, tvoje će telo ostati na zemlji trideset i tri godine. Ali tvoja Svest će večno i zauvek voditi svest zemlje. Sine, reći ćeš svetu da si ti put i da si ti Cilj.
Sin: Oče, ti si me sad bacio u more pometnje.
Otac: Zašto, sine moj? Kako, sine moj?
Sin: Krišna, Buda i drugi prethodili su meni, Oče. A siguran sam da će, posle mog odlaska, biti i drugih koji će me slediti. Kad je to tako, kako mogu da kažem svetu da sam jedino ja i put i Cilj?
Otac: Sine moj, kada sam rekao ti, ono na šta sam zaista mislio bila je težnja. Kada sam rekao ti, ono na šta sam stvarno mislio bilo je spasenje. Ti otelotvoruješ težnju, to je put. Ti otelotvoruješ spasenje, to je Cilj. To si ti, težnja i spasenje koji će Mi služiti, ispoljiti Me i ispuniti Me na zemlji. Sine, da li ti je sada jasna Moja filozofija.
Sin: Više nego jasna. Suvišno je i reći da mi je, zahvaljujući Tvojoj Samilosti, tako jasna.
Otac: Raduje Me da si Me razumeo. Raduje Me što ćeš Me razotkriti na zemlji. Raduje Me što ćeš Me ispoljiti na zemlji. Raduje Me što ćeš Me ispuniti na zemlji. Zapamti da si ti Moje oruđe. Nimitta matram bhava savyasachin.
Sin: Oče, kojim Ti jezikom to govoriš? Zvuči potpuno nepoznato, ali tako očaravajuće.
Otac: Ah, sine, zar ne znaš ovaj jezik? To je Sanskrit. A ovo što sam ti upravo rekao bila je uzvišena izreka tvog brata Krišne. On je svom najdražem učeniku govorio, “O Arđuna, postani puko moje oruđe.” Ti ćeš takođe govoriti svojim učenicima, i ostalima koji ti budu bili dragi, da postanu božanski instrumenti. Sine, govorim ti nešto što će te očarati ili, u najmanju ruku, razveseliti. Za vreme svog boravka na zemlji ti ćeš ići u onaj deo sveta gde se podučava iz svetih knjiga pisanih na Sanskritu. Ti ćeš iz njih mnogo naučiti. U tom delu sveta boravićeš godinu dana. Ta godina će u tvom unutrašnjem životu biti bogato nagrađena.
Sin: Kako je neobičan Sanskrit! Kako je blag Sanskrit! Oče, hoćeš li mi ljubazno ponoviti ono što si mi maločas rekao na Sanskritu?
Otac: Nimitta matram bhava savyasachin.
Sin: Hvala Ti, Oče. Znam da sam ja samo Tvoje ponizno oruđe. To je sve.
Otac: Sine, ti znaš najvišu tajnu, a ta najviša tajna je poniznost. Tvoja poniznost je ta koja će te ovenčati transcendentalnom pobedom. Sine, ti razumeš Mene i Ja razumem tebe. Ali tebe svet neće razumeti. Ti ćeš čovečanstvu dati ono što imaš i ono što jesi: Ljubav, Patnju i Samilost u neograničenoj meri. Ipak, svet će te veoma pogrešno razumeti. Neka neprosvetljena, nebožanska i nepojmljiva ljudska bića će te ubiti.
Sin: Oni će me ubiti! Zašto? Kako?
Otac: Zašto? Zato što su u neznanju. Kako? Razapeće te na krst.
Sin: Razapeti me? Ti to ozbiljno, Oče?
Otac: Da, sine. Na nesreću, ozbiljan sam. Ali sine, ti znaš savršeno dobro da je samo telo ono što propada, ne i duša. Duša je besmrtna. Ptica duše će prirodno, kada se kavez bude raspao, odleteti natrag svome božanskom Izvoru.
Sin: Oče, oni su tako nezahvalni ljudi!
Otac: Sine, zahvalnost još uvek nije rođena na zemlji, i Ja ne znam da li će ona ikada odabrati zemaljsko tle za svoje rođenje. Ali ti ne smeš misliti da sam te, za vreme tvog raspeća, napustio. Ljudsko u tebi će tako misliti, ali ne i božansko. Pošto imaš ljudsku inkarnaciju, moraćeš da se ponekad ponašaš poput ljudskih bića. Inače, neće biti igre. Inače, ljudi će uvek videti razjapljen ponor između tvog života čistoće i svetlosti i svog života nečistoće i mraka. Videvši to, oni nikada neće ni pokušati da prevaziđu svoju zemaljski ograničenu svest. Svetlost mora da se spusti u tamu. Samo tada Svetlost može da preobrazi i prosvetli tamu. Nema drugog načina. Da bi preobrazio svest čovečanstva ti moraš postati jedno sa čovečanstvom. Moraš postati sastavni deo čovečanstva. Ti moraš ponekad delati na njihovom sopstvenom nivou, shodno njihovom ograničenom shvatanju. Moj sine, nema drugog načina.
Na kraju tvog putovanja ljudsko u tebi reći će, “Oče, zašto si me ostavio?”, Božansko u tebi reći će, “Oče, oprosti im, jer ne znaju šta rade!” Uveravam te, sine Moj, ja ću smesta utešiti umiruće ljudsko u tebi i dobro se pobrinuti za njega. Prosvetljujuće božansko u tebi ne samo da će tebe učiniti besmrtnim, već će takođe ubrzati Moje puno ispoljavanje na Zemlji.
Scena 2
(Marijin dom. Ulazi anđeo.)
Anđeo: Marija, Marija, imam izuzetnu i posebnu poruku za tebe odozgo.
Marija: U kom smislu posebnu?
Anđeo: Posebnu u božanskom smislu, u prosvetljujućem smislu.
Marija: O, onda mi reci, reci mi.
Anđeo: Marija, Gospod raste u tebi.
Marija:Gospod?
Anđeo: Gospod Univerzuma.
Marija: Ne verujem ti. Naprosto ne mogu da verujem svojim ušima. Nemoj da me mučiš, za ime Boga!
Anđeo: Zar te mučim, Marija?
Marija: Da, mučiš me. Pljusak straha muči moje srce. Vulkan sumnje muči moj um.
Anđeo: Ne boj se, jer ti to ne priliči. Ne venčavaj se sa sumnjom, jer ti ni to ne priliči, Marija. Reći ću ti tajno: otelovljuješ beskraj; Večnost je u tvome srcu. Isus, sin Božiji, je u tebi, Marija. On će spasti svoj narod. On će vladati svetom uzduž i popreko, zauvek. Želiš li da znaš kako?
Marija:Kako?
Anđeo: On neće vladati svetom moći mača. On će vladati svetom moći srca, svojom moći ljubavi.
Marija: Moć srca i moć ljubavi: da li su to dve različite stvari?
Anđeo: Ne, one su jedno. Srce je ljubav. Ljubav je srce.
Marija: Napokon sam zaista srećna. Dao si mi vrhovnu poruku. Šta mogu ja tebi da dam zauzvrat?
Anđeo: Ništa. Samo veruj u ono što sam reka.
Marija: Sada ti verujem. Prihvatam tvoju poruku s najvišom zahvalnošću.
Anđeo: Marija, to što prihvataš moju poruku je moja najviša nagrada. Marija, ti si bezgrešna. Ti si božanstvena. Marija, pre nego što odem, preneću ti jednu dobru vest. Tvoja rođaka Jelisaveta takođe će da rodi dete.
Marija: Divno, divno! Uskoro ću joj otići u posetu.
Anđeo: Sjajna ideja, zaista.
(Anđeo izlazi)
Marija: O, Gospode, daješ mi svog voljenog sina. Ja sam neuka žena. Ne znam ništa. Ali znam da si Ti sav Oproštaj, sav Samilost, sav Ljubav.
(Marija peva)
Ah! Lako je naučiti Svetlost poruke mog Svevišnjeg,
Lako je izvršiti njegov Zadatak što sija i ispunjava.
U meni sada peva i igra se Njegov Dan Nektara.
U nebu Njegove Slave, moj Cilj i ja ćemo se sunčati.
Scena 3
(Jelisavetin dom. Ulazi Marija)
Jelisaveta: Marija, Marija, čula sam. Ali, ne smem više da te zovem Marijom. Od sad pa nadalje moram te zvati Majkom, Majkom mog Gospoda Svevišnjeg. Blagoslovena i bez premca si među ženama. Blagosloven i bez premca među ljudima je tvoj sin.
Marija: Neka me božanska Majka, Majka univerzuma blagoslovi, moje maleno srce. Neka me Njena Univerzalna Svetlost prosvetli, moj maleni svet.
Jelisaveta: Uveravam te, hoće. Majka Univerzuma će ispuniti sve tvoje želje, i više.
Marija: Hvala ti. Hvala ti. O, zaboravila sam da te pitam ono najvažnije. Anđeo mi je rekao da si i ti blagoslovena božanskim detetom. Je li to istina?
Jelisaveta: Jeste, istina je. Ali, moje nije ravno tvom. To ne znači da će ljubomora da se ugnezdi u mom srcu. Ne, nikada neću dozvoliti ljubomori da zamrači vrata moga srca. Moj sin će biti prethodnica vrhovnom dolasku tvog sina. Moj sin će reći svetu ko je tvoj sin. Moj sin će bezbedno voditi svet tvome sinu Svevišnjem Prebivalištu. On je tvoj sin, ali on će biti moj Gospod. On će biti moj Svevišnji. On će biti moje Sve.
(Jelisaveta peva)
Bog je čovek,
Volim Njegovo Lice.
Njegova plavo-zlatna Ljubav,
Moja trka ka Nebu.
Marija: O Bože, podari mi tri dobra. Želim da vidim svog sina uvek onako kako ga Jelkisaveta vidi. Želim da osećam svog sina uvek onako kako ga Jelisaveta oseća. Želim da brižno čuvam svog sina uvek onako kako ga Jelisaveta brižno čuva.
Scena 4
(Nazaret. Josif drvodelja sanja. Ulazi anđeo.)
Anđeo: Josife, ti si najsrećnija osoba na Zemlji. Tvoja žena Marija će uskoro roditi dete.
Josif: Stani, Anđele! To što govoriš je besmisleno. Pre svega, ja se još nisam oženio Marijom. A ako je istina da je ona trudna, uprkos svojoj najdubljoj ljubavi prema njoj, neću moći da se suočavam sa talasima nemilosrdnog kritikovanja javnosti time što bih se oženio njome. Napokon, ko želi da sebe izloži divljim skandalima?
Anđeo: Marijino dete će biti božansko dete. Moraš da se oženiš njome. Pošto je on Gospodnji voljeni sin, njegova božanskost lako može pomeriti u stranu sve ljudske zakone i principe. Upozoravam te, Josife, ne ponašaj se poput glupog prostaka. Prihvati Mariju. Oženi se njome. Proglasi je svojom sopstvenom. Ime tvoga sina biće Isus. To znači spasenje. Njen sin, koji je podjednako i tvoj sin, biće kralj Izraela. On će prosvetliti čitav svet.
Josif: klanjam se tvojoj dubokoj mudrosti, anđele. Marija i ja ćemo postati jedno i postaćemo nerazdvojni. Ali, znaš, ja sam samo jedan prostodušan ćovek, iskren i ponizan čovek.
Anđeo: Josife, dopada mi se tvoja prostodušnost, volim tvoju iskrenost, obožavam tvoju poniznost.
Josif: Anđele, želeo bih da te nešto pitam. Molim te, iskreno mi odgovori. Koliko često viđaš Boga?
Anđeo: Retko viđam Boga.
Josif: imao sam utisak da viđaš Boga svakodnevno.
Anđeo: O, ne. Mi anđeli nismo te sreće kao kosmički bogovi. Oni viđaju Boga svakodnevno.
Josif: Šta ti i tvoji prijatelji anđeli zapravo radite?
Anđeo: Radimo dosta toga, kako za Boga, tako i za čoveka. Odnosimo poruke od kosmičkih bogova i nudimo ih ljudskim bićima koja teže. Mi tajno nadahnjujemo ljude dubokim nadahnućem i palimo plamen težnje u njima.
Josif: Reci mi jasno, ako je moguće, šta ste vi anđeli zapravo?
Anđeo: Mi smo od Božje snažne Ljubavi i mi smo z ačovekovo visoko obećanje.
Josif: Kako ste veličanstveni“
Anđeo: Grešiš. Josife. Naprosto reci: kakvu sreću imamo. Bog nam svesno daje zadatak da služimo Njemu u čoveku. Čovek nas nesvevsno priziva da mu pokažemo put ka Božjem transcedentalnom Prebivalištu.
Josif: Izvini što sam promenio temu.
Anđeo: Nema problema, uopšte.
Josif: da li zaista misliš da će moj sin Isus da bude Kralj Izraela?
Anđeo: Ništa mišljenje, ništa osećaj! Jasno vidim da će tvoj sin Isus biti Kralj Izraela. Još nešto. On će biti božanski Vladar čitavog sveta. I on će zauvek vladati zemaljskom svešću svojom moći ljubavi. (Josif sklapa ruke i klanja se anđelu. Anđeo ga blagoslovi.) neka Bog, tvorac svekolikog dobra, blagoslovi tvoje posvećeno srce.
Scena 5
(Štala u Vitlejemu)
Josif: Avaj, ovo mesto je prepuno. Sve gostionice i prenoćišta su puni. Nema sobe za nas. Ti ćeš uskoro postati majka. A pošto verujemo u Anđela Gabrijela, možemo nepogrešivo reći da će dete biti Gospod čitavog sveta. Međutim, ovde smo mi sada prosjaci, a prosjaci ne mogu da biraju. Zato se zadovoljimo štalom u kojoj su nam dali da ostanemo. Avaj, ovde drže stoku, a ovd eće nam se roditi beba za dan ili dva. Nepotrebno je i reći, kada nam se bude rodila beba, moraćemo da je položimo u jasle skupa sa kravama i volovima. Zaista, ovo je vrhunska ironija sudbine – da Gospod Univerzuma započne svoj zemaljski boravak sa životinjama i poniznim stvorenjima. Zaista se brinem.
Marija: Sve će biti u redu. Ne opterećuj se nepotrebnim brigama. Naš Gospod Svevišnji uvek je milostriv.
Scena 6
(Noć je poodmakla. Neki pastiri čuvaju ovce u polju blizu Vitlejema)
Prvi pastir: Gledajte, gledajte, dragi prijatelji! Kako sjajna i moćna svetlost je na nebu!
Drugi pastir: Gledajte, gledajte! Anđeo Gospodnji nam se brzo primiče.
Treći pastir: Gledajte, anđeo stoji tačno pred nama.
Tri pastira: Ajaj, nepoznati strah muči naša srca.
Anđeo: O, slatki, jednostavni i iskreni pastiri, odbacite svoj neosnovani strah. Došao sam sa vestima velike radosti. Upravo danas, rodio se Spasitelj. Rodio se u Vitlejemu, što nam je prilično blizu. Božansko novorođenče leži u štali jedne gostionice. On je Hristos, Gospod,pomazani Kralj. Pogledajte gore i vidite šta rade moji prijatelji anđeli.
Pastiri: O, oni igraju, hvale ga i pevaju: „Slava Bogu u Najvišem. A na Zemlji, mir među ljudima koji su ugodni Bogu“. Divno je, divno! Požurimo u Vitlejem i pogledajmo tu čudesnu stvar.
(Izlaze svi.)
Scena 7
(Palata kralja Iroda)
Irod: Nepodnošljivo! Nezamislivo! Nemoguće! Neću dopustiti nikom drugom da bude kralj. Ja sam kralj, jedini kralj Judeje. Sveštenici i pisari su mi rekli da je ova beba-kralj u Vitlejemu. Naprosto hoću da se uverim da je tamo, u Vitlejemo. Ako jeste, onda ću ga ubiti. Poslaću ga bogu. Ostaću kralj dok god mi bude bilo dopušteno da živim na ovoj Zemlji.
(Ulaze tri mudraca)
Irod (Pozdravljajući se sa njima): Tako sam srećan što vas vidim. Čuo sam puno o vama. Vas trojica ste izuzetno mudri ljudi. Došli ste sa dalekog istoka. Proučavali ste zvezde,i kako shvatam, zvevzda vas je dovela novom kralju. Molim vas, idite i vidite božansko dete i vratite mi se sa podacima o njemu. Onda ću ja lično otići i iskazati mu poštovanje.
(Tri mudraca izlaze)
Scena 8
(Marija i Josif su u gostionici)
Marija: Josife, rekla sam ti da ne brineš. Sad imamo finu sobu u velikoj gostionici. Više nismo u štali. Ovde ćemo sasvim lako moći da vodimo brigu o našoj slatkoj božanskoj bebi.
Josif: Marija, bila si u pravu. U pravu si. Uvek si u pravu.
Marija: Ono što nam je potrebno je strpljenje. To je sve.
(Ulaze tri mudraca)
Mudraci (klanjajući se bebi): O, Kralju; O, Gospode sveta, mi danas nismo na Zemlji. Mi smo na sedmom nebu blaženstva. Nekakvih božanskih darova nemamo da ti ponudimo. Neka ti bude ugodno da primiš naše zemaljske darove: zlato, mirise, mirtu i tamjan.
Josif: O, božanski gosti, molim vas, prenoćite ovde.
Mudraci: Hvala ti, Josife. To je vrlo ljubazno od tebe.
(Marija ih hrani. Oni odu u jedan ugao sobe da spavaju, Josif u drugi ugao, a Marija i dete u treći ugao. Nakon nekoliko trenutaka božanski glas probudi trojicu mudraca.)
Glas: Idite kući. Ne vraćajte se Irodu.
(Tri mudraca izlaze)
(Pojavljuje sa anđeo i budi Josifa i Mariju.)
Anđeo: Josife, ti, tvoja žena i vaše dete morate smesta otići u Egipat. U protivnom, Irod će uskoro pronaći vaše detence i ubiti ga.
(Marija uzima bebu u naručje. Svi izlaze.)
Scena 9
(Isus, Marija i Josif, kod kuće u Nazaretu)
Isus: Mama, mama, šta je ono na nebu?
Marija: To je Mesec.
Isus: Mesec! Tako je lep!
Marija: Ti si mnogo lepši, dete moje.
Isus: Ne, nisam. Mama, želim da odem do Meseca i da ga donesem.
Josif: Ne moraš da ideš do Meseca. Mesec će doći tebi.
Isus: Zbog čega?
Josif: Da se igra s tobom.
Isus: Sa mnom! Kako je to lepo! (Josifu) Znaš, tata, u snovima viđam neke izuzetno lepe ljude. Oni dolaze i igraju se sa mnom. Vole me od srca.
Marija: Znaš li ko su oni?
Isus: Ne, mama, ali puno im se dopadam. Oni su moji najbolji prijatelji.
Marija: Oni se zovu anđeli.
Isus: Anđeli, anđeli! Ali, mama, ne vidim ih tokom dana. Gde se kriju danju?
Marija: Tokom dana, oni se kriju na nebesima.
Isus: A, odleteću na nebesa i uhvatiću ih.
Marija: Ne moraš da letiš i da ih hvataš. Oni sami će doći tebi. Jedan od njih je rekao meni i tvom ocu da si ti voljeni sin Božiji.
Isus: Šta je hteo time da kaže?
Marija: Hteo je da kaže da naš Gospod koji je na Nebesima, tebe voli najviše. Ti si Njegov mezimac.
Isus: Jesam li, jesam li Božiji mezimac? Onda moram da idem da Ga vidim. Molim te, vodi me do Njegove Kuće.
Marija: Vodićemo te u Hram Gospodnji na Moria-Gori sutra.
Isus: Hvala ti, mama. Sutra ću ići da vidim Kuću našeg Gospoda. Sutra ću videti Gospoda. Hvala ti, mama, hvala ti.
Scena 10
(Nazaret. Nekoliko godina kasnije. Josif je veoma bolestan. Marija ga neguje.)
Josif: Marija, da li si obavestila Isusa o mojoj bolesti?
Marija: Jesam. Pre dva meseca, kada je bolest ulazila u tvoje telo, zamolila sam jedan karavan koji ide za Indiju da obavesti Isusa o tvojoj bolesti.
Josif: Koliko treba karavanu da stigne iz Indije?
Marija: Barem tri meseca.
Josif: Avaj, čak i ako je čuo za moju bolest, i čak i ako je pošao iz Indije…
Marija: Bez daljnjeg stoji da bi, kad bi čuo o tvojoj bolesti, smesta pošao kući.
Josif: Ali, draga moja, trebaće mu tri duga meseca da stigne do nas. Vrlo dobro znaš da su moji dani na zemlji odbrojani.
Marija: Ne, ne slažem se s tobom. Moraš ostati na zemlji dok nam se naš voljeni sin ne vrati.
Josif: Ko to ne želi? Ali, barka mog života tone brzo. Isuse, sine moj voljeni, moja bark atone, ali tvoja će barka uskoro broditi između obala razdirućih bolova zemlje i večno rastućeg Blaženstva Nebesa. Gledaću sa Nebesa sa beskrajnim ponosom svoje duše kako tvoja belo-crvena barka plovi ka obalama večno prevazilazećeg Onostranog. Isuse, sine moj!
Odlomci iz knjige: Šri Činmoj, Sin, drama o životu Isusa Hrista
Dodajte komentar