Kada je neko spreman, kada je iskreno spreman u svom duhovnom životu, ili će on doći svome Učitelju ili će Učitelj doći k njemu. U Indiji se kaže: kada je učenik spreman, Učitelj će sigurno doći.
Kada je neko žedan, odlazi da naspe vode u kuhinji, ili iz jezerceta, ili odnekud gde ima vode. A opet, postoji i drugi put. Kada dete plače za mlekom, majka dolazi ma gde da je bila. Ako dete plače u dnevnoj sobi a majka je u kuhinji, ona trčeći dolazi da nahrani dete. Kada tragalac zaista plače, Božija je dužnost da dovede nekoga ko će nahraniti to duhovno dete. U ljudskom životu, neko je tu da se pobrine o detetu, bilo majka ili sestra ili neko u porodici. I u duhovnom životu, ako neko zaista plače, Guru mora da dođe odnekud. Nijedna iskrena molitva neće ostati neuslišena. Božiji najvažniji posao je da nam udovolji, da nas učini srećnim, ako vidi da hoćemo pravu stvar.
Ima mnogo, mnogo lažnih Gurua, ali je veoma lako prepoznati ih. Ako Guru kaže da će biti u stanju da vam pruži ostvarenje Boga za jednu noć ili deset dana ili mesec dana ili dva meseca, onda je to lažni Guru. Ako Guru kaže da treba da mu platite za svaku lekciju i da će moći da vam pruži ostvarenje ako mu date određenu sumu novca, onda je to lažni Guru. To predstavlja kao obuku za neko zanimanje. Slušaćete dvadeset predavanja i ako posle dvadeset predavanja ne ostvarite Boga, onda će vam Guru reći da ste neiskreni. To je besmisleno.
A opet, čak i početnik lako može da prepozna pravog Gurua. Ako početnik vidi da neko zrači Mir, Svetlost, Blaženstvo i Čistotu svojim očima ili svojom svešću, onda će biti siguran da je to pravi Učitelj. Ali čak i ako je taj Učitelj pravi, ne mora da znači da je to učitelj tog tragaoca.
Kako može početnik ili neko drugi da zna ko je njegov Učitelj? Kad vidite nekog Učitelja, ako iznenada osetite unutrašnje ushićenje, onda znate da je to vaš Učitelj. Kad dete vidi svoju majku nakon što je dugo bilo odvojeno od nje, ono prosto skače od radosti. A majka se takođe neizmerno raduje što vidi svoje dete nakon dugog vremena. U duhovnom životu je isto. Kad Učitelj vidi svoje duhovno dete, to možda spolja ne možete da vidite, ali je iznutra njegovo srce preplavljeno radošću. Kad je Šri Ramakrišna, veliki Učitelj, video svog najdražeg učenika Vivekanandu po prvi put, iznutra je bio ushićen.
Učitelj uvek zna ko je njegovo pravo duhovno dete, ali on to ne govori, pošto ga mogu pogrešno razumeti. Ako Učitelj kaže tragaocu: “Ti si moj učenik”, ovaj će odmah pomisliti: “Možda tu postoji neki motiv. Šta on hoće od mene?” Ali, ako se učenik sam obaveže Učitelju, onda, ako ikad bude hteo da napusti tog Učitelja, učenik ne može da krivi njega. Zato mudri Učitelji uvek kažu tragaocima: “Najpre ti prihvati mene; onda ću ja odlučiti hoću li ili ne da prihvatim tebe. Hajde da se uzajamno prihvatimo. Onda, ako ikad osetiš da je neophodno da me napustiš, možeš slobodno da ideš”.
Tragalac mora da proceni Učitelja sa svoje strane. U ovom svetu sve možemo da poredimo. Možda će tragalac osetiti nešto malo radosti kad vidi jednog Učitelja. Možda će osetiti mnogo više radosti kad vidi nekog drugog Učitelja, a najviše radosti će mu doneti treći Učitelj. Tragalac treba da svakom Učitelju da ocenu. Neki od vas koji me vidite možda ćete mi dati deset, neki će mi možda dati šezdeset ili sedamdeset, neki možda osamdeset. Oni koji su moji učenici, oni koji su me prihvatili, treba da mi daju devedeset devet od sto; ali oni koji mi nisu učenici mogu da mi daju i nulu. Oni ne greše. Ja nisam namenjen njima i oni nisu namenjeni meni. Oni su sudije. Oni daju ocene svakom Učitelju u skladu sa radošću, ushićenjem, unutrašnjom ekstazom koju osećaju. Učitelj koji dobije najvišu ocenu od tragaoca je za tog tragaoca onaj pravi.
Ali to ne znači da morate da idete od jednog Učitelja do drugog da biste videli koji je vaš. Ako nekog Učitelja vidite po prvi put i možete da mu date ocenu devedeset ili sto od sto, onda ne morate da se sretnete sa još dvadeset Učitelja. Ako ste dovoljno srećni da prvo vidite svog sopstvenog Učitelja, onda ne morate da lutate svetom da upoznajete ostale.
U tom pogledu, želim da kažem da je krajnje suštinski važno imati samo jednog Učitelja. Ako ste zaista prihvatili nekog Učitelja, onda treba da imate samo njega. Zašto? Postoji Cilj, koji nazivamo Zlatnom Obalom i svaki Učitelj ima sopstveni brod kojim će svoje učenike odvesti tamo. Ako ste danas na ovom brodu, a sutra skočite na neki drugi brod, nećete stići do Zlatne Obale. Ako ste jednom nogom na ovom brodu, a drugom na drugom brodu, pašćete u more neznanja. Svi pravi, bogoostvareni Učitelji su apsolutno u Pravu. Vi samo treba da odaberete jednog Učitelja i da ga onda sledite.
U školi vi učite mnoge predmete pod vođstvom mnogih učitelja. Za svaki predmet postoji drugi učitelj. Ali, ostvarenje Boga je samo jedan predmet, samootkriće je samo jedan predmet; a za to je jedan učitelj više nego dovoljan. Oni koji kažu da svaki Učitelj ima nešto specijalno da pruži su u pravu; ali ta specijalnost vama ne treba. Vama treba samo da ostvarite Boga. A kad ostvarite Boga, onda dobijate sve jedinstvene kvalitete svih duhovnih Učitelja. Da, ja imam nešto za šta će moji učenici možda reći da je specijalno. A učitelji drugih Učenika će reći isto za svoje Učitelje. Ali, hteo bih da kažem da ta specijalnost nije gotovo ništa u poređenju sa ostvarenjem Boga. Kad ostvarite Boga milošću Učitelja, vidite da ste preplavljeni svetlošću.
Zato vas molim da sledite jedan put, jednog Učitelja; ostanite na jednom brodu. A potom, kad jednom stignete do cilja, videćete da ste dobili sve. Ali ako se usput stalno premeštate sa jednog broda na drugi u nadi da ćete dobiti posebne stvari od svakoga, onda samo odlažete sopstveni napredak.
Iz knjige “Šri Činmoj govori”, deo 2
Dodajte komentar