Prva iskustva
Gadar Ćaterdi, veoma mlad dečak, šetao je uzvišenjem u pirinčanom polju, blizu rodnog sela u Bengalu. Nije znao da će upravo da doživi samadi, Božju svest, stanje koje će u njegovoj zrelosti postati uobičajeno. Teško je tačno odrediti koliko ima godina, jer je Šri Ramakrišna, kako će se kasnije zvati, jednom rekao da je imao 6 ili 7, a kasnije je u Šri Ramakrišninom Jevanđelju zapisano da je imao ” 10 ili 11″ godina. Bilo je jutro, juni ili juli mesec, pre početka monsuna. U selima kao što je Kamarkupur, bio je običaj da se u kotarici ponese presovani pirinač, i dečak je počeo da ga gricka. Ogroman crni kišni oblak se kotrljao, zgušnjavao
i ispunio sav horizont. Preko tog crnog oblaka odjednom je preletelo jato belih ždralova. Lepota kontrasta obuzela je osetljivu prirodu dečaka, i pao je apsorbovan u izuzetno raspoloženje”, rasuvši pirinač po zemlji. Kasnije su mu ispričali da je “pao u nesvest”, i neprekidno ležao. Jednom je o tom događaju rekao “Postoje izvesne karakteristike Božje vizije. Vidi se svetlost, oseća radost, i doživljava veliko podizanje energije u grudima, kao ispaljivanje rakete.” Pred kraj života, Majstor je rekao okupljenim ljudima: “Od tog dana bio sam potpuno drugi čovek. Počeo sam u sebi da vidim drugu osobu. ”
Oko kilometar i po severno od Kamarpukura, leži selo Anur. Kaže se da tu u polju boravi Boginja Višalakši, neskrivena, u ljudskom obliku. A njeno živo prisustvo oseća se u jednostavnoj humki zemlje, širokoj oko 60 cm, dugoj 1,20 m, najednom kraju ofarbanoj crvenom bojom. Postoji priča o ovoj neobičnoj Boginji: novčiće koje ostavljaju hodočasnici, ona daje malim pastirima; tako dečaci mogu
da se časte slatkišima. Zbog toga je misteriozno osujećen svaki pokušaj da se Boginja zatvori u strukturu i da se njena služba formalizuje. Kada je imao oko osam godina— ili, prema drugom izveštaju 10 ili 11 — mladi Ramakrišna je pratio grupu žena iz Kamarpukura, koje su išle u jutarnje hodočašće Višalakši u Anur. Gadadar je usput pevao jednu od mnogih pesama koje je znao. Odjednom je
sladak glas zamro; trup i udovi su mu se ukočili, i iz očiju su mu neprekidno lile suze. Žene to nisu shvatile. Mislile su da ga je savladala vrućina. Vikale su, pljuskale ga vodom, ali nisu mogle da mu povrate spoljašnju svesnost. Tek kada je Prasana, žena mudrija od ostalih, šapnula ime Boginje na koju se bio usredsredio, dečak je polako povratio normalnu svesnost i ponašanje. Mnogo kasnije, rekao je: “Kakva vizija! Potpuno sam izgubio svest o spoljašnjem svetu.”
Vizija Vivekanande
“Jednog dana u samadiju sam video da je moj um, koji se uzdigao sjajnim putem, zašao izvan običnog sveta načičkanog Suncem, Mesecom i zvezdama; prvo je
ušao u suptilni svet ideja. Zalazio je u sve više sfere tog postojanja, i video sam sve lepše idealne forme bogova I boginja sa obe strane puta. Polako sam stigao do kraja tog područja. Video sam kako ograda sačinjena od svetlosti razdvaja područje razlučive forme od nerazlučive. Skočivši preko te ograde, moj um je postepeno ušao u područje nerazlučivog. Tamo nije postojala nijedna osoba ili stvar koja ima formu. Čak i deve i devi, plašeći se da tamo udu, vladali su mnogo nižim područjima. Ali, u sledećem trenutku, video sam sedam Rišija koji su imali tela samo od božanske svetlosti i sedeli su u samadiju bogove i boginje, a da ne govorimo o ljudskim bićima. Zapanjen, zadubio sam se u njihovu veličinu, kada
sam primetio da se ispred mene stvara deo homogene mase Svetlosti, u tom području Nerazlučivog, lišenog i najmanjeg tračka razlikovanja; učvrstilo se i pretvorilo u formu božanskog Deteta. Prišlo je jednom od tih Mudraca, zagrlilo
ga oko vrata nežnim ručicama, i pozivajući ga glasom sladim od muzike vine, naprezalo se da ga probudi iz samadija. Mudrac se probudio i poluzatvorenim očima ideo Dete. Videvši njegov vedar izraz pun radosti, pomislio je daje Dete blago njegovog srca — da je njihova bliskost iz večnosti. Izuzetno božansko Dete je tada ispoljilo veliku radost i reklo mudracu: “Idem; moraš sa mnom.” Mudrac
nije odgovorio, ali njegove oči pune ljubavi dale su pristanak. Neko vreme je gledao Dete, očima punim ljubavi, I ponovo ušao u samadi. Sa zaprepašćenjem sam gledao kako deo uma i tela Rišija, preobraćen u formu sjajne Svetlosti, silazi na Zemlju svetlosnim putem. Čim sam spazio Narendru, znao sam daje on taj Riši.”
Prve vizije Majke
Šri Ramakrišna je počeo da izvodi službu ne u Kalinom hramu, već u Radakantinom (Šri Krišninom) hramu, i slova mantri koje je kao sveštenik morao da izgovara, verovatno su se Šri Ramakrišni javljala u jarkim bojama, postavljena
na raznim tačkama u telu, kao na tantričkim dijagramima. U jednoj tački službe, kada sveštenik mora da oko sebe poprska vodu, sa mantrom “Rang”, koja simboliše zaštitni vatreni zid, oko mesta na kome je sedeo, Majstor je video
stotine vatrenih jezičaka u obliku zida. Rekao je da je stvarno video Kundalini, kako se penje u obliku zmije kroz šušumnu do sahasrare na vrhu glave. Osetio je da su delovi tela koje je Moć prilikom uzdizanja ostavila za sobom, postali mirni, neosetljivi, kao mrtvi. Ljudima je zastajao dah kada bi ga gledali za vreme službe. Njegov nećak I prijatelj Hridaj, govorio je da je Šri Ramakrišna bio toliko apsorbovan da ne bi znao da li mu se neko približava, da li sa njim razgovara.
“Mladi Batačarija” je uskoro zauzeo bratovljevo mesto, i postavljen je za sveštenika Kalinog Hrama. Cela struja njegovog uma potekla je prema Bogu kao Božanskoj Majci. Počeo je proces ludila — dokazivanja sebi stvarnosti Boga.
U agoniji nemira, jednom se zakleo Božanskoj Majci da će se ubiti ako ne bude video Boga. Ali, Majka još nije odgovorila na njegov poziv; Šri Ramakrišna nije ostao samo na verbalnoj zakletvi. Na vrhuncu žudnje, osetio je “kao da mi je neko ščepao srce i um, i cedi ih kao mokar peškir. Pogođen mišlju da možda nikada neću imati viziju Majke, mislio sam da više nema smisla žive ti. Ugledao sam mač na zidu Majčinog hrama. Odlučio sam da istog trenutka okončam
život. Kao luđak sam pritrčao i zgrabio mač, kada sam odjednom imao divnu viziju Majke i pao u nesvest. Ne znam šta se događalo u spoljašnjem svetu — kako su protekla sledeća dva dana. Ali, u srcu mog srca, tekla je struja intenzivnog blaženstva kakvo nikada ranije nisam doživeo, i imao sam neposredno znanje o svetlosti koja je bila Majka”.
“Kao da su kuće, vrata, hramovi i sve ostalo, nestali iz mog vidokruga, ne ostavljajući nikakvog traga. Gledao sam u daljinu, i svuda oko sebe video neprekidan, blještavi niz talasa koji su se luđački obrušavali na mene sa svih strana, velikom brzinom.
Uhvaćen u naletu, zadihan, pao sam u nesvest”. Ova dramatična vizija nije ga zasitila; naprotiv, pojačala je njegovu žudnju za neprekidnom vizijom Majčine
duhovne forme. Nekoliko dana je bio nesposoban za bilo kakav rad. Ponekad bi u agoniji pao na zemlju, žalosno preklinjući Majku da mu podari Svoju milost. Kada bi se iz radoznalosti ili saosećanja oko njega okupili ljudi, “izgledali su nestvarno”, rekao je, “kao senke ili slike naslikane na platnima, i zato nisam osećao ni trunke stida ili oklevanja. Ali, čim sam usled nepodnošljive agonije izgubio svest, video sam formu Majke sačinjenu od Svesti, sa rukama koje blagosiljaju i oslobađaju od straha — formu koja se osmehivala, tešila i učila me na bezbrojno mnogo načina”. Kasnije tokom života, kada bi mu prilazili sledbenici i učenici, Šri Ramakrišna je kao primer takve žudnje voleo da priča priču o drugom adeptu koga je njegov učitelj uranjao u vodu sve dok ne bi počeo da se davi. Majstor nam priča kako mu je Majka odgovorila, dajući mu uputstva. Obratio joj se: “O Majko, ja sam budala. Molim te, uči me onome što se nalazi u Vedama, Puranama, Tantrama I ostalim tekstovima.” Majka mu je rekla: “Suština Vedante je da je samo Braman stvaran, a svet iluzoran”. Iz srca mu je pokuljala duboka molitva, koja je kasnije postala slavna. Šri Ramakrišna priča: “Posle moje vizije Božanske Majke, molio sam joj se, uzevši cvet u šake: ‘Majko, evo Tvog znanja, evo Tvojeg neznanja. Uzmi oba, i daj mi samo čistu ljubav. Evo Tvoje svetosti i Tvoje nesvetosti. Uzmi obe, i daj mi samo čistu ljubav’. Sve sam to pomenuo, ali nisam mogao reći ‘Majko, evo Ti Tvoje istine i Tvoje laži, uzmi obe.’ Svega sam se odrekao pred njenim nogama, ali nisam mogao da se prisilim na odricanje istine”.
Ono što je nalagao umu, um je iz svojih dubina činio. U tom periodu, kada bi seo u meditaciju, pošto bi umu jasno rekao da meditira, čuo bi kako mu škljocaju zglobovi, počevši od nogu, naviše sve do glave. Kao da je nevidljiva moć zaključavala brave, da ih fiksira u određenom položaju. Mogao je da se pokrene iz položaja i da ustane, tek kad bi čuo otključavanje brava. Sada su počela da se pokazuju iskustva opisana u tekstovima o jogi. Ponekad bi video Univerzum ispunjen vatrenim iskrama, kao svicima. Ponekad bi Univerzum sijao u svim pravcima kao jezera žive, kao jezero tečnog srebra. Video bi Univerzum kao osvetljen svetlošću sveća. “Kasnije mi se otkrilo da je Sam Bog postao Univerzum i sva njegova živa bića i dvadeset četiri kosmička principa. Kao proces evolucije i involucije. Nisam shvatao šta vidim, niti sam znao da li je dobro ili loše
imati takve vizije. Zato sam se uznemirena srca molio Majci: “Majko, ne shvatam šta mi se događa. Majko, ako me Ti ne poučiš, ko će? Nema drugog pribežišta”. “Oh, u kakvom me je stanju Bog držao u to vreme! Jedva bi se završilo jedno iskustvo, kad bi me savladalo drugo. Kao kretanje vodeničkog točka: čim se jedan deo spusti, drugi je već gore. Video sam Boga u meditaciji, u stanju samadija, a istog boga bih video i kad bi mi se um vratio spoljašnjem svetu. Kad bih gledao ovu stranu ogledala, video bih samo Njega, a s druge strane ogledala video sam istog Boga” Kada je Majstor ponovo bio u stanju da izvodi ritualne službe, one su počele da poprimaju najčudnije oblike. Ponekad bi nameravao da ponudi Majci cvet, i otkrio bi da mu se ruka kreće prema glavi i na nju spušta cvet. Radnici u hramu su se jednog dana uznemirili. Mladi Bhatačarija viđenje kako mački daje hranu ponuđenu Božanskoj Majci. Odmah je trebalo obavestiti Matur Babu, vlasnika hrama.
U međuvremenu, u Kalinom Hramu, Majstor je video sve ispunjeno Svešću, kao utelovljenjem Duha. Slika je bila Svest, oltar je bio Svest, prag, mermerni pod, on sam — sve je bilo Svest. “Sve u sobi bilo je kao utopljeno u Blaženstvo — Blaženstvo Satćinanande. Pred Kalinim Hramom video sam zlog čoveka; ali, i u tom čoveku sam takođe video vibriranje moći Božanske Majke. Zbog toga sam mačku nahranio ponudama Božanske Majke, sa rečima “Da li ćeš ovo uzeti, Majko?” Jasno sam video da je sama Božanska Majka postala sve — čak I mačka”.
Sada je počeo da se produbljuje njegov odnos sa Majkom. Promene do kojih je došlo mogle bi da se povežu sa promenama koje zapažamo kada se umetnička skica pretvara u obojenu, ocrtanu sliku. Tamo gde je ranije u viziji video šaku ili stopalo ili lice Božanske Majke, sada je video celu njenu figuru, kako se smeje i priča. Ranije je video zrak svetlosti iz Njenih očiju, koji dodiruje ponuđenu hranu, a sada je video kako zaista jede tu hranu. Tamo gde je ranije video živo Prisustvo u slici, sada nije video nikakvu sliku — video je Samu Božansku Majku, celu Svesnost. “Stavljao bih dlan blizu njenih nozdrva, i osetio da Majka zaista diše. Pažljivo sam posmatrao, ali nikada nisam video senku božanske osobe Majke na zidu hrama, noću, pri svetlosti lampe. Iz svoje sobe sam čuo kako se Majka penje na sprat, idući radosno kao devojčica, zveckajući nakitom na gležnjevima. Popeo sam se da to ispitam, i otkrio da raspuštene kose stoji na verandi gornjeg sprata, pogledajući čas prema Kalkuti, čas prema Gangi”. Majstor priča kako bi ulazio u samadi izgovarajući reč “Ma”, kao da ustima dodiruje raj I pakao; ta reč bi mu privukla Majku Univerzuma kao što ribar u mreži vuče lovinu.
Vizija Site
Godina 1858. bila je puna i spoljnih i unutrašnjih događaja u Majstorovom životu. Sada vidimo pravu procesiju božanskih figura koje ulaze u duševni život Šri
Ramakrišne, i stapaju se sa njegovim duhom. Sledeća se pojavila Sita, najsjajnija ličnost religijske istorije Indije.
Ramakrišna je praktikovao dasija-bava (stav sluge), usled odanosti svom porodičnom božanstvu Ragu viru, odnosno Rami. U pristupanju ovoj praksi, osoba podražava odanost Hanumana, vernog poslanika Rame. Majstor se toliko identifikovao sa Hanumanom, da je čak postigao fizičku sličnost sa tim velikim poklonikom. Jednog dana, u Panćevatiju, sedeo je otvorenih očiju, ne meditirajući, kad se pred njim pojavila izuzetna sjajna figura žene, koja je obasjavala sve oko sebe. Ovom prilikom spoljašnji svet nije nestao, već je ostao kao pozadina događaja. Majstor je ovaj događaj isticao kao prvu viziju ove vrste, koja se pojavila bez prethodne najave. Druga značajna činjenica je da je formu prepoznao u ljudskom obliku. Sita se nije pojavila kao Boginja, sa tri oka i sa ostalim opšte prihvaćenim znacima božanske forme. Međutim, primetio je da se osobine saosećanja, tuge, istrajnosti, dostojanstva, itd, manifestuju na njenom licu čak i jače nego kod božanskih figura. Graciozno gledajući Majstora, približavala mu se sa severa sporim, veselim korakom. Ne znajući koje ona, gledao ju je sa divljenjem. “Majmun crna lica iznenada je došao, ko zna otkuda, I seo kod njenih nogu, i u mom umu neko je rekao: “Sita, Sita, koja je celog života tugovala, Sita, kćer Kralja Đanake, Sita, čiji život je bio Rama!” Neprekidno ponavljajući “Majko”, bio sam spreman da se bacim pred njene noge, kad mi je prišla, i ušla ovde (u telo). Preplavljen radošću i čuđenjem, izgubio sam svest I pao. Možda sam celog života patio kao ona, jer sam pre svih ugledao Situ, koja je od rođenja bila nesrećna”. Ali, svojim utapanjem u Majstora, Sita je ostavila traga: kaže se da mu je podarila svoj osmeh koji vidimo na fotografiji — osmeh koji protivreči i najmanjoj svesnosti patnje.
Drugom prilikom, Šri Ramakrišna je pomenuo viziju Site: “Video sam Situ u viziji, I otkrio da je ceo njen um koncentrisan na Ramu. Bila je potpuno indiferentna prema svemu — prema svojim šakama, stopalima, odeći, nakitu. Kao da je Rama ispunio svaki delić njenog života i nije mogla da ostane u životu bez Rame”.
(Odlomak iz knjige : Svami Jogešananda “Vizije Šri Ramakrišne”, Esotheria)
Dodajte komentar