Autobiografija jednog jogija Jogananda

Autobiografija jednog jogija

DOŽIVLJAJ KOSMIČKE SVESTI

“Evo me, guruđi.” Moje posramljeno lice bilo je rečitije od mog pozdrava. “Pođi sa mnom u kuhinju da vidimo šta ima za jelo.” Šri Juktešvar se ponašao prirodno kao da su od našeg poslednjeg sastanka prošli sati, a ne dani. “Učitelju, sigurno sam vas razočarao svojim naglim odlaskom. Mislio sam da ćete se možda na mene naljutiti.” “Naravno da neću. Ljutnja izvire samo iz osujećenih želja. Pošto od drugih ništa ne očekujem, oni ne mogu da učine ništa što bi bilo u suprotnosti sa mojim željama. Nikada te ne bih iskoristio za lične ciljeve. Srećan sam samo ako si i ti istinski srećan.“ “Gospodine, čovek uvek neodređeno sluša o božanskoj ljubavi, a danas u vašoj anđeoskoj osobi nalazim za nju konkretan primer. U svetu čak ni otac ne oprašta sinu, ako ovaj bez upozorenja napusti porodični posao. A vi se ni najmanje ne ljutite iako mora da sam vas doveo u veliku nepriliku, jer nisam završio svoje zadatke.” Pogledali smo jedan drugog u oči u kojima su sijale suze. Preplavio me je talas blaženstva. Bio sam svestan da Gospod u liku mog gurua širi male zanose mog srca do sveobuhvatnog dometa kosmičke ljubavi. Nekoliko dana kasnije otišao sam rano u praznu učiteljevu dnevnu sobu. Hteo sam da meditiram, ali moje neposlušne misli se nisu mogle pohvaliti istom namerom. Razletele su se kao ptice pred lovcem. “Mukunda”, odjeknuo je učiteljev glas sa udaljenog balkona. Bio sam buntovno raspoložen, kao i moje misli. “Učitelj me uvek podstiče da meditiram”, promrmljao sam. “Ne bi smeo da me uznemirava kada zna zašto sam došao u ovu sobu.” Opet me je pozvao, ali ja sam tvrdoglavo ćutao. Kada me je pozvao po treći put, u glasu mu se osećao prekor. “Gospodine, ja meditiram”, viknuo sam protestujući. “Znam kako meditiraš”, viknuo mi je moj guru, “a duh ti je razbacan kao lišće u oluji! Dođi ovamo.” Prekoren i razotkriven, tužno sam se uputio k njemu. “Jadni moj dečko, planine ti nisu dale ono što želiš.” Učitelj je govorio blago, tešeći me. Spokojan pogled bio mu je nedokučiv. “Želja tvog srca će se ispuniti.” Šri Juktešvar se retko zabavljao zagonetkama. Čudio sam se. Blago me je udario po grudima na mestu iznad srca. Telo mi se ukočilo, a ogromni magnet kao da mi je isisao dah iz pluća. Duša i duh istog trenutka su se oslobodili telesnog ropstva, izlivajući se kao tekuće prodorno svetlo iz svake moje pore. Telo mi je bilo kao mrtvo, pa ipak sam intenzivno znao da nikad pre nisam bio tako potpuno živ. Moj osećaj identiteta nije se više ograničavao na moje telo, nego je obuhvatao i sve okolne atome. Ljudi u udaljenim ulicama polako su se kretali po mojoj vlastitoj dalekoj periferiji. Korenje biljaka i drveća naziralo se kroz maglovitu providnost zemlje i mogao sam da razaberem kako u njemu teče sok. Ispred mene ležala je cela okolina. Moj normalni frontalni vid izmenio se u obuhvatni sferni, koji je opažao sve simultano. Zadnjim delom glave video sam ljude kako šetaju ulicom Rai Ghat, a opazio sam i belu kravu koja se polako približavala. Kada je stigla do ašramskih vrata kao da sam je gledao fizičkim očima. Pošto je zamakla iza zida od cigala i dalje sam je jasno video. Svi predmeti koje je moj pogled obuhvatao, treperili su i titrali kao brzi film. Moje telo, učiteljevo telo, dvorište okruženo stubovima, pokućstvo i pod, drveće i sunce povremeno bi se uznemirili, dok se sve nije rastopilo u svetlucavom moru, kao što se u čaši vode rastope kristali šećera kada ih protresemo. Svetlo koje je sve ujedinjavalo, smenjivalo se s materijalizacijom oblika, a ti preobražaji otkrivali su da u stvaranju vlada zakon uzroka i posledice. Po spokojnim beskrajnim obalama moje duše razlila se okeanska radost. Shvatio sam da je duh Božiji neiscrpno blaženstvo. Njegovo telo su bezbrojna svetlosna vlakna. Sjaj koji je bujao u meni počeo je da se rasprostire preko gradova, kontinenata, cele zemlje, sunčevih i zvezdanih sistema, proređenih maglina i lebdećih univerzuma. Ceo svemir je u blagom sjaju svetlucao u beskonačnosti mog bića, kao grad koji se noću vidi iz daleka. Zaslepljujuće svetlo iza oštro ocrtane linije horizonta nekako je bledelo na najudaljenijim rubovima. Tamo sam mogao da vidim uvek isti blagi sjaj. Bio je neopisivo nežan. Slike planeta oblikovale su se od grubljeg svetla. Božanski zraci su se izlivali u svim smerovima iz večnog izvora stvarajući galaksije preobražene neopisivim aurama. Video sam kako se stvaralački zraci uvek ponovo zgušnjavaju u sazvežđa da bi se opet rastopilii u moru providnog plamena. Milijarde svetova ritmički su prelazile u taj providni sjaj, a zatim je vatra opet postajala nebeski svod. Središte ognjenog neba spoznao sam kao tačku intuitivne percepcije u svom srcu. Iz tog mog unutrašnjeg jezgra širio se sjaj prema svakom delu svemirske strukture. Blažena amrta, nektar besmrtnosti, pulsirala je u meni tečno kao živa. Čuo sam kako stvaralački Božiji glas odjekuje kao aum, titraj kosmičkog motora. Iznenada mi se dah vratio u pluća. Sa skoro nepodnošljivim razočaranjem shvatio sam da sam izgubio svoju beskonačnost. Opet sam bio ograničen na ponižavajući kavez tela koji se teško prilagođava duhu. Kao izgubljeni sin pobegao sam iz svog makrokosmičkog doma i sam sebe zatvorio u jadni mikrosvet. Moj guru stajao je ispred mene nepokretan. Počeo sam da se spuštam ka njegovim svetim stopalima, zahvalan za doživljaj kosmičke svesti za kojim sam toliko dugo strastveno žudeo. Zadržao me je u uspravnom stavu i progovorio mirno i skromno: “Ne smeš se opiti ekstazom. U svetu te čeka još mnogo posla. Hajde da počistimo pod na balkonu, a potom ćemo prošetati duž Gange.” Doneo sam metlu. Znao sam da me učitelj uvodi u tajnu uravnoteženog života. Duša mora da se protegne do kosmogonijskih ponora, dok telo obavlja svakodnevne dužnosti. Za vreme kasnije šetnje još uvek sam bio neizrecivo ushićen. Naša dva tela video sam kao dve astralne slike koje idu putem pored reke, čija je suština čisto svetlo. “Božiji duh je taj koji aktivno podržava svaki oblik i svaku silu u svemiru. Međutim, On sam je transcendentan i odvojen u blaženoj nestvorenoj praznini s one strane svetova vibrirajućih pojava”,104 objasnio je učitelj. “Sveci koji ostvare svoju božanstvenost, poznaju sličnu dvostruku egzistenciju čak dok su još u telu. Svesno obavljajući zemaljske poslove, ostaju uronjeni u unutrašnje blaženstvo. Gospod je sve ljude stvorio od beskrajne radosti svog bića. Premda su bolno sputane telom, Bog zna da će duše načinjene na njegovu sliku, na kraju prevladati identifikaciju s čulima i ponovo se sjediniti s njim.” Iz kosmičke vizije izvukao sam mnoge trajne poruke. Danima sam smirivao svoje misli, i oslobodio se varljivog uverenja da je moje telo gomila mesa i kostiju koja se kreće po čvrstom tlu materije. Video sam da su dah i nemiran um kao oluje koje na okeanu svetla podižu talase materijalnih oblika – zemlju, nebo, ljude, životinje, ptice, drveće. Nemoguće je da se beskonačno vidi kao jedno jedino svetlo, ukoliko se te oluje ne smire. Svaki put kada bih uspeo da potpuno umirim svoj dah i svoje misli, ugledao bih kako se mnoštvo talasa kreacije stapa u jedno blistavo more, baš kao što talasi okeana kada se oluje smire spokojno nestaju u njegovom jedinstvu. Božansko iskustvo kosmičke svesti učitelj daje tek kada je učenik svoj duh toliko ojačao meditacijom da ga prostrani vidici ne mogu zgromiti. To iskustvo se ne može steći pukom intelektualnom spremnošću ili otvorenošću. Samo stanje proširene svesti koje se postiže vežbanjem joge i predane bhakti može da pripremi duh kako bi podneo oslobodilački šok sveprisutnosti. Iskrenom pokloniku to se neizbežno događa. Njegova intenzivna žudnja počinje da privlači Boga neodoljivom silom. Gospod, kao kosmička vizija, poklonikovim magnetskim žarom biva privučen u širinu njegove svesti. Šri Juktešvar me je naučio kako da dozovem blaženi osećaj kada god to poželim, i da ga prenesem drugima ako su im intuitivni kanali dovoljno razvijeni. Mesecima sam svakog dana ulazio u stanje ekstatičnog sjedinjenja razumevajući zašto se u Upanišadama kaže da je Bog rasa, “najslađi”. Međutim, jednog dana sam izašao s tim problemom pred učitelja. “Gospodine, želim da znam kada ću naći Boga.” “Pa, našao si ga.” “O, ne, gospodine, mislim da nisam!” Moj guru se nasmešio. “Znam da ne očekuješ starca na prestolu u nekom antiseptičnom kutku svemira. Međutim, vidim da smatraš kako je posedovanje moći poznavanje Boga. Nije tako. Čovek može da poseduje sav svemir, a da mu Gospod ipak izmiče! Duhovni napredak se ne sme meriti moćima, već samo jačinom blaženstva u meditaciji. Bog je uvek nova radost. On je neiscrpan. Ako budeš nastavio da meditiraš godinu za godinom, očaraće te beskrajnom domišljatošću. Poklonici kao što si ti, koji su pronašli put ka Bogu, ni ne pomišljaju da ga zamene nekom drugom srećom. Niko se s njim ne može takmičiti u zavodljivosti. Tako brzo se umaramo od zemaljskog uživanja. Želja za materijalnim nema kraja. Čovek nikada nije u potpunosti zadovoljan, pa sledi jedan cilj za drugim. Ono “nešto drugo” što on traži jeste Bog, jer samo on može da pruži trajnu sreću. Zemaljske želje izbacuju nas iz unutrašnjeg raja. One nam nude lažna uživanja koja se izdaju za duševnu radost. Ipak, božanskom meditacijom izgubljeni raj može opet brzo da se pronađe. Pošto je Bog uvek nov, ne može da nam dosadi. Da li se možemo zasititi blaženstva čiji se raskošni ukus bez prestanka menja?” “Sada razumem, gospodine, zašto sveci Boga zovu nedokučivim. Čak ni život koji bi večno trajao, ne bi bio dovoljan da prodremo u njegovu tajnu.” “Tako je. Ali on nam je blizak i drag. Kada duh krija jogom ukloni čulne prepreke, meditacija pruža dvostruki dokaz o Bogu. Uvek nova radost pokazuje da on postoji, jer su u to uvereni svi atomi našeg tela. U meditaciji čovek nalazi i njegovo neposredno vođstvo, pravo rešenje svakog problema.” “Vidim, guruđi, da ste vi rešili moj problem.” Zahvalno sam se smeškao. “Sad razumem da sam našao Boga, jer kad god bih zauzet poslom podsvesno osetio radost meditacije, na suptilan način bih bio podstaknut da krenem ispravnim smerom čak i kada se radilo o detaljima.” “Ljudski život pritisnut je tugom sve dok ne naučimo kako da se uskladimo s Božijom voljom, čiji ‘pravi smer’ često zbunjuje egoističnu inteligenciju. Samo Bog može da dâ nepogrešiv savet. Ko nosi teret svemira, ako ne on?”

SVETAC SA DVA TELA

”Oče, ako obećam da ću se svojevoljno vratiti kući, mogu li otići da vidim Benares?“
Retko me je otac sprečavao da putujem, jer sam za to gajio veliku ljubav. čak i kao malom dečaku, dozvoljavao mi je da idem na hodočašće u mnoga mesta. Obično bi me pratio jedan ili nekoliko njegovih prijatelja. Putovali bismo udobnom prvom klasom, za koju bi nam otac nabavljao karte. Njegovo zaposlenje na železnici zadovoljavalo je sve potrebe nomada u porodici.

Otac mi je obećao da će razmisliti o mojoj molbi. Sledećeg dana me je pozvao i pružio povratnu kartu od Barilija do Benaresa, nekoliko novčanica i dva pisma. Rekao je: “Želim da ponudim jedan posao svom prijatelju iz Benaresa, Kedaru Nathu Babi. Na žalost, izgubio sam njegovu adresu, ali verujem da ćeš mu dostaviti pismo posredstvom našeg zajedničkog prijatelja svamija Pranabanande. Svami je postigao uzvišeno duhovno stanje, pa verujem da će ti njegovo društvo biti od koristi. Ovim drugim pismom želim da te predstavim.“

Sa svim žarom dvadesetogodišnjaka krenuo sam (mada vreme nije uspelo da umanji uživanje u novim pejzažima i nepoznatim ulicama). Stigavši u Benares, uputio sam se odmah svamiju. Ulazna vrata njegovog boravišta su bila otvorena. Našao sam put do njegove sobe smeštene na drugom spratu, koja je bila dugačka poput hodnika. Na malo uzdignutom podijumu ugledao sam prilično krupnog čoveka odevenog samo tkaninom
oko bedara. Sedeo je u položaju lotosa. Glava i lice, bez ikakvih bora, bili su mu glatko izbrijani. Oko ustiju poigravao mu je blaženi smešak. Kako bi odagnao moju sumnju da mu smetam, pozdravio me je poput starog prijatelja.
“Blagosloven da si, dragi moj!”
Na detinjim glasom srdačno izrečenu dobrodošlicu, kleknuo sam i dodirnuo mu stopala.
Pitao sam: “Jeste li vi svami Pranabananda?”
Klimnuo mi je glavom i pitao: “Jesi li ti Bhagabatijev sin?” To je izgovorio pre nego što sam stigao da izvadim očevo pismo. Zapanjen, pružio sam mu poruku koja je trebalo ba me predstavi, a sada je izgledala suvišna.
Iznenadio me opet svojim vidovitim rečima: “Naravno da ću ti pomoći da nađeš Kedara Natha Babu.“
Bacio je kratak pogled na pismo i srdačno izrekao nekoliko primedbi na račun mog oca.
“Znaš, ja ti uivam u dve penzije. Jednu sam dobio po preporuci tvog oca, kod koga sam nekada radio na železnici; a drugu od mog nebeskog oca za koga sam savesno obavljao svoje zemaljske dužnosti.”
Ta primedba mi je izgledala vrlo nejasna, pa sam pitao: “Gospodine, kakvu to penziju primate od oca nebeskog? Da li vam spušta novac u krilo?”
Svetac se nasmejao: “Mislim na penziju neizmernog mira, na nagradu za tolike godine duboke meditacije. Više ne žudim za novcem. Imam više nego što mi treba za svojih nekoliko materijalnih potreba. Kasnije ćeš razumeti značenje te druge penzije.“

Završivši naglo razgovor, svetac se iznenada ukočio poput dostojanstvene sfinge. Prvo su mu svetlucale oči, kao da posmatra nešto zanimljivo, a zatim su izgubile sjaj. Našao sam se u neprilici zbog njegovih škrtih reči, jer mi još nije ni saopštio kako ću naći očevog prijatelja. Malo uznemireno, osvrnuh se po praznoj prostoriji, u kojoj smo bili samo nas dvojica. Lutajući pogled zaustavio mi se na njegovim sandalama koje su ležale ispred podijuma.
Izustio je: “Ne brini se, mali gospodine, čovek koga želiš da vidiš biće ovde za pola sata.” Jogi je pročitao moje misli, što u takvom trenutku i nije bio neki naročiti podvig. Onda je opet zapao u neizmernu tišinu. Zapazio sam na časovniku da je prošlo čitavih 30 minuta.
Tada se on uspravio i rekao: “Mislim da se Kedar Nath Babu približava vratima.” Tada sam zaprepašćen, ne razumevši ništa, čuo da se neko penje uz stepenice, dok su mi se u glavi rojile zbrkane misli. Pitao sam se: “Kako je moguće da je ovamo pozvan očev prijatelj bez posredstva glasnika? Otkako sam došao svami nije razgovarao ni sa kim drugim osim sa mnom.”

Nepristojno sam napustio sobu i krenuo stepenicama. Na pola puta, sreo sam mršavog čoveka svetle kože, srednje visine. Izgledalo mi je kao da je u žurbi. S primetnim uzbuđenjem u svom glasu, obratio sam mu se: “Jeste li vi Kadar Nath Babu?”
Odgovorio mi je uz ljubazan osmeh: “Jesam, a jesi li ti Bhagabatijev sin, koji me ovde čeka?”

Zbunjen i neraspoložen zbog njegovog neobjašnjivog prisustva, pitao sam: “Gospodine, kako ste došli ovamo?”
“Danas se sve događalo nekako tajanstveno! Pre nepunih pola sata, upravo posle kupanja u Gangu, pristupio mi je Pranabananda. Nemam pojma kako je znao da sam u to vreme bio tamo? Rekao mi je: “Bhagabatijev sin te čeka, hoćeš li sa mnom tamo?” Pristao sam radosno. Dok smo hodali ruku podruku, svami je bio brži od mene u svojim drvenim sandalama, premda sam ja imao ove čvrste cipele. Iznenada je zastao i upitao me: “Koliko će ti trebati vremena da stigneš do mog stana?” Rekao sam mu, oko pola sata. Zagonetno me pogledao i rekao: ”Ja moram još nešto da obavim, stoga te ostavljam. Pridruži nam se u mojoj kući, gde ćemo te Bhagabatijev sin i ja čekati.” Pre nego što sam stigao da protestujem, okrenuo se i nestao u gomili, a ja sam se uputio ovamo što sam brže mogao.”

Ovo objašnjenje samo je povećalo moju zgranutost, pa sam ga pitao koliko dugo poznaje svamija?
“Prošle godine smo se sreli nekoliko puta, međutim, u zadnje vreme se nismo viđali. Veoma sam se obradovao kad sam ga danas ugledao na kupalištu.”
“Jeste li ga sreli u vidu vizije, ili ste ga zbilja videli, dodirivali mu ruku ili ste čuli zvuk njegovih koraka? Ne mogu da verujem svojim ušima, silazim li to ja s uma?”
On se na to naljutio i prasnuo: “Ne znam na šta ciljaš, ja ne lažem, zar ne razumeš da je samo svami mogao da me obavesti da me ti ovde čekaš?”
“Znaš li da tog čoveka, svamija Pranabanandu, nisam ispuštao iz vida od kad sam došao ovde pre sat vremena?” Ponovio sam mu čitav razgovor, koji sam vodio sa svamijem.
On je na to razrogačio oči. “Živimo li mi zbilja ovde u materijalnom svetu, ili sanjamo? Nisam očekivao da ću u ovom životu biti svedok takog čuda! Mislio sam da je svami običan čovek, a sada vidim da se on može materijalizovati još u jednom telu i delovati kroz njega!“

Ušli smo zajedno u svečevu sobu. Kedar Nath Babu mi je pokazao na sandale ispred podijuma. Prošaptao je: “Pogledaj, baš ove sandale je nosio na kupalištu, a na sebi je imao samo platno oko bedara, upravo kao sada.” Dok mu se posetilac klanjao, svetac mi se obratio smešeći se. “Zašto se svemu ovome toliko čudiš? Suptilno jedinstvo pojavnog sveta, pravom jogiju nije skriveno. U svakom trenutku mogu da vidim svoje učenike u Kalkuti i da razgovaram s njima. Tako mogu po volji da se transcendiraju sve prepreke grube materije.”

Da bi podstakao duhovni zanos u mom mladom srcu, svami je verovatno ljubazno nastojao da mi otkrije nešto o moćima svog astralnog radija i televizije. Međutim, umesto oduševljenja, bio sam ispunjen osećanjem strahopoštovanja. S obzirom da mi je bilo suđeno da traganje za Bogom započnem uz pomoć vođstva jednog drugog gurua, Sri Juktešvara, koga sam kasnije sreo, nisam imao nimalo sklonosti da prihvatim Pranabanandu za svog učitelja.

RAZGOVOR SA SVETOM MAJKOM

„Časna majko, u djetinjstvu me blagoslovio vaš sveti suprug. On je bio guru mojih roditelja kao i guru moga gurua Sri Yuktešvardija. Hoćete li mi zbog toga iskazati čast i ispripovijedati mi nekoliko događaja iz svoga svetog života?”
Obraćao sam se Srimati Kashi Moni, životnoj družici Lahirija Mahasave. Budući da sam kratko vrijeme boravio u Benaresu, iskoristio sam priliku da pohodim časnu gospu i tako si ispunim davnu želju. Primila me srdačno u starom domu Lahirijevih u Gurudeswar Mohulla četvrti Benaresa. Premda vrlo stara, blistala je poput lotosa i zračila umirujući duhovni miris. Bila je srednjeg rasta, vitkog vrata, svjetle kože i velikih sjajnih očiju.
„Sine, ovdje si dobrodošao. Dođi gore.”
Kashi Moni povela me do sobice gdje je neko vrijeme živjela s mužem. Bio sam počašćen što smijem uči u svetište u kojem je Učitelj bez premca pristao da odigra ljudsku bračnu dramu. Ljubazna gospa pokaza mi da sjednem na jastučić kraj nje.
„Prošle su godine prije nego što sam spoznala božansku narav svoga muža”, počela je. „Jedne noći baš u ovoj sobi živo sam sanjala. Oko mene su nezamislivo dražesno lebdjeli sjajni anđeli. Prizor je bio tako stvaran da sam se odmah probudila. Soba je bila ispunjena neobičnim blještavim svijetlom.
Moj muž u položaju lotosa lebdio je u sredini sobe okružen anđelima koji su ga štovali dostojanstveno uzdignutih sklopljenih ruku. Izvan sebe od zaprepaštenja bila sam uvjerena kako i dalje sanjam.
,Ženo’, reče Lahiri Mahašava, ,ti ne sanjaš. Odreci se sna zauvijek.’ Dok se polako spuštao na pod, kleknula sam pred njegove noge.
,Učitelju’, povikala sam, ,bezbroj ti se puta klanjam! Hoćeš li mi oprostiti što sam te smatrala svojim mužem? Umirem od stida kad vidim kako sam spavala snom neznanja kraj nekog u Bogu probuđenog. Od ove noći nisi više moj muž nego moj guru. Hoćeš li moje beznačajno ja primiti za učenicu?’
Učitelj me blago dodirnuo. ,Ustani sveta dušo. Primljena si.’ Pokazao je na anđele. ,Molim te, pokloni se svakome od ovih svetaca.’
Kad sam završila svoje ponizno klanjanje, anđeoski su glasovi zazvučali kao zbor iz drevnih svetih spisa.
,Blagoslovljena da si družice Božanskog. Pozdravljamo te.’ Poklonili su se mojim stopalima i gle, njihovi su sjajni oblici nestali. Soba je utonula u mrak.
Moj guru zamolio me da primim inicijaciju u kriya yogu.

,Naravno’, odgovorila sam , ,žao mi je samo sto to nisam učinila ranije.’
,Vrijeme nije bilo zrelo.’ Lahiri Mahasava nasmiješio se tješeći me. ,Velik dio tvoje karme šuteći sam ti pomogao odraditi. Sad si voljna i spremna.’
Dodirnuo mi je čelo. Pojavila se masa vrtložnog svijetla. Sjaj se potpuno oblikovao u spiritualno oko, opalno plave boje, obrabljeno zlatom u središtu kojeg je bila bijela petokraka zvijezda.
,Neka tvoja svijest kroz zvijezdu prodre u carstvo Beskonačnog.’ Glas moga gurua zvučao je drukčije, tih kao daleka glazba.
Vizija za vizijom preplavila je obale moje duše. Konačno su se panorame nebesa stopile u jedno jedino more blaženstva. Izgubila sam se u njegovoj plimi. Kad sam se satima kasnije vratila u ovaj svijet, učitelj me uveo u tehniku kriya yoge.

KASHI PONOVO ROĐEN I OTKRIVEN

„Molim vas nemojte ulaziti u vodu. Kupat ćemo se polijevanjem iz vedrica.”
Obraćao sam se mladim učenicima iz Ranchija koji su me pratili na osam milja dugom putu pješice do susjednog brijega. Jezero pred nama pozivalo nas je, no iznenada sam prema njemu osjetio gađenje. Skupina oko mene slijedila je moj primjer s vedricom, ali nekoliko dječaka popustilo je iskušenju hladne vode. Tek što su zaronili kad su ih opkolile velike vodene zmije. Da ste čuli krikove i prskanje vode! Da ste vidjeli komičnu brzinu izlaženja iz jezera!
Kad smo stigli na odredište s užitkom smo ručali u prirodi. Sjedio sam pod drvetom okružen skupinom učenika. Našavši me u nadahnutom raspoloženju, obasuli su me pitanjima.
„Molim vas, gospodine, recite mi”, pitao je neki mladić, „hoću li uvijek ostati s vama na putu odricanja.”
„0, ne”, odgovorio sam, „silom će te odvesti natrag kući, a kasnije ćeš se oženiti.”
Ne vjerujući mi, živo je protestirao: „Mogu me odnijeti kući samo mrtvog.” (No za nekoliko mjeseci došli su njegovi roditelji i odveli ga unatoč njegovim suzama i opiranju. Nekoliko godina kasnije on se i oženio).

Pošto sam odgovorio na mnoga pitanja, obratio mi se dječak po imenu Kashi. Bilo mu je oko dvanaest godina, bio je briljantan učenik i svi su ga voljeli.
„Gospodine”, kazao je, „kakva je moja sudbina?”
„Uskoro ćeš umrijeti.” Bilo je kao da je to izgovorila neka neodoljiva sila.
To neočekivano otkriće potreslo me i rastužilo jednako kao i sve ostale. Šuteći i predbacujući si kao enfant terribleu odbio sam odgovarati na daljnja pitanja.
Kad smo se vratih u školu, Kashi je došao k meni u sobu.
„Ako umrem, hoćete li me pronaći kad se ponovo rodim, i opet me usmjeriti na spiritualni put?” Jecao je.
Osjećao sam se prisiljenim da odbijem tu tešku okultnu odgovornost. Ali Kashi je tjednima uporno navaljivao. Vidjevši da će se od nerviranja slomiti, napokon sam mu udovoljio.
„Hoću”, obećao sam mu. „Ako mi Božanski Otac pomogne, pokušat ću te naći.”

Za vrijeme ljetnih praznika otišao sam na kratak izlet. Kashija na žalost nisam mogao povesti sa sobom, pa sam ga prije odlaska pozvao u svoju sobu i pažljivo ga uputio neka ostane unutar spiritualnih vibracija škole, ma koliko ga silili da iz njih izađe. Nekako sam osjećao da bi mogao izbjeći nesreću koja je prijetila, ako ne ode kući.

Tek što sam otišao, u Ranchi je stigao Kashijev otac. Petnaest dana nastojao je slomiti volju sina tumačeći mu kako se može odmah vratiti kad u Kalkuti provede samo nekoliko dana i posjeti majku. Kashi je to uporno odbijao. Otac je najzad izjavio da će zatražiti pomoć policije. Ta je prijetnja uznemirila Kashija koji nije želio da škola dobije neželjeni publicitet. Nije vidio drugog izbora nego da pođe sa ocem.
Nekoliko dana kasnije vratio sam se u Ranchi. Kad sam čuo kako je Kashi odveden, odmah sam sjeo na vlak za Kalkutu. Ondje sam naručio kočiju. Dok je vozilo prelazilo preko Howrah mosta na Gangi, iznenađeno sam ugledao Kashijevog oca i ostale rođake u žalobnoj odori. Doviknuvši kočijašu neka stane, izjurio sam iz kočije i ustremio se na nesretnog oca.
„Ubojico”, povikao sam nerazumno, „ubio si moga dječaka!”
Otac je već shvatio koliko je pogriješio time što je Kashija silom odveo u Kalkutu. U nekoliko dana što ih je dječak ondje proveo, pojeo je neku zaraženu hranu, obolio od kolere i umro.

Moja ljubav prema Kashiju i obećanje da ću ga poslije smrti naći, progonili su me dan i noć. Ma gdje bio, njegovo lice bilo je preda mnom. Počeo sam potragu koju pamtim, onako kao što sam davno prije tražio svoju ljubljenu majku.
Osjećao sam da moram upotrijebiti sposobnost rasuđivanja u mjeri u kojoj mi ju je Bog dao, i napregnuti svoje moći koliko god to mogu, da otkrijem suptilne zakone kojima bih mogao otkriti dječakovo astralno boravište. Spoznao sam kako je on duša u kojoj vibriraju neispunjene želje – masa svjetla koja lebdi negdje usred miliona blistavih duša u astralnim regionima. Kako da se, između tolikih titravih svjetala ostalih duša, uskladim baš s njim?
Upotrijebivši tajnu jogijsku tehniku objavio sam svoju ljubav prema Kashijevoj duši kroz mikrofon spiritualnog oka, unutarnje točke između obrva. Uzdignutih ruku i prstiju često sam se okretao naokolo poput antene nastojeći otkriti smjer u kojem se Kashi ponovno rodio kao embrion. Koncentrirajući se na radio svoga srca, nadao sam se da će mi on odgovoriti.
Intuitivno sam osjećao da će se Kashi uskoro vratiti na zemlju i da će mi , budem li ga neprekidno zvao, njegova duša odgovoriti. Znao sam da ću u prstima, šakama, rukama, kičmi i živcima osjetiti i najslabiji Kashijev impuls.
Tijekom otprilike šest mjeseci s nesmanjenim sam žarom uporno vježbao tu jogijsku metodu. Kad sam jednog jutra s nekolicinom prijatelja prolazio prepunim Bowbazarom u Kalkuti podigao sam ruke kao i obično. Prvi sam put dobio odgovor. Zatreperio sam kad sam osjetio kako mi električni impulsi klize niz prste i dlanove. Te struje prevedene su u nadmoćnu misao iz dubine moje svijesti.
„Ja sam Kashi, dođi k meni!”
Dok sam se koncentrirao na radio svoga srca, misao gotovo da se mogla čuti.
U karakterističnom, donekle grubom, Kashijevom šapatu slušao sam njegove ponovljene molbe. Zgrabio sam za ruku jednog od svojih drugova, Prokasa Dasa i radosno mu se nasmiješio.
„Čini se da sam pronašao Kashija!”
Počeo sam se okretati oko sebe, a moji prijatelji i mnoštvo koje je prolazilo, nisu prikrivali da ih to zabavlja. Električni impusli prolazili su mi kroz prste samo dok sam bio okrenut prema obliženjem putu prikladno nazvanom „ulica Serpentina”. Astralne struje nestajale su kad bih se okrenuo u druge smjerove.
„Ah”, povikao sam, „Kashijeva duša mora da živi u maternici neke majke koja stanuje u ovoj ulici.”
Moji drugovi i ja približavali smo se ulici Serpentina. Titraji u mojim uzdignutim rukama postajali su sve snažniji, izraženiji. Kao da me magnet povukao na desnu stranu puta. Kad smo stigli pred određenu kuću, zaprepašteno sam ustanovio da me nešto zakočilo. Zakucao sam na vrata silno uzbuđen suspregnuvši čak i dah. Osjećao sam kako je moja duga, naporna i sasvim sigurno neobična potraga završena!
Vrata je otvorila sluškinja koja mi reče da je njezin gospodar kod kuće. Silazeći stepeništem sa drugog kata, domaćin mi se upitno nasmiješio. Nisam znao kako da oblikujem svoje pitanje, istodobno prikladno i neprikladno.
„Molim vas, gospodine, recite mi da li vaša žena već šest mjeseci očekuje dijete?”
„Tako je.” Vidjevši da sam ja svami, redovnik u tradicionalnoj narandžastoj halji, učtivo je dodao: „Molim vas, recite mi otkuda to znate.”
Kad je čuo za Kashija i za obećanje koje sam mu dao, zaprepašteni čovjek mi je povjerovao.
„Rodit će vam se muško dijete svijetle kože”, rekao sam mu. „Imat će široko lice i kovrčicu kose na čelu. Njegovi interesi bit če uglavnom spiritualni.” Bio sam siguran da će dijete koje će doći, biti nalik na Kashija.
Kasnije sam ga posjećivao. Roditelji su mu nadjenuli staro ime Kashi. Čak i kao maleno djetešce bio je upadljivo sličan mom dragom učeniku iz Ranchija. Dijete me odmah zavoljelo. Privlačnost iz prošlosti probudila se udvostručenom silinom.
Mnogo godina kasnije dok sam boravio u Americi, dječak tada več tinejdžer, pisao mi je kako duboko čezne za tim da krene stazom yoge. Uputio sam ga jednom učitelju na Himalajama koji je ponovno rođenog Kashija primio za učenika.

Odlomci iz knjige: Paramahansa Jogananda, Autobiografija jednog jogija

Tragalac

Svi smo mi listovi, cvetovi
I plodovi
Na različitim granama-religijama
Nerođenog i besmrtnog
Drveta života

(Šri Činmoj)

Dodajte komentar

Komentariši

Your email address will not be published.