Lahiri Mahasaj Priče o Lahiriju Mahasaji

Priče o Lahiriju Mahasaji

LAHIRI MAHASAJ –
OTKRIVANJE ONOSTRANOG

PRVI SUSRET ŠJAMA ČARANA SA BABAĐIJEM

Jedne večeri, u svojoj trideset trećoj godini života, Šjama Čaran Lahiri je lutao Himalajima kada je čuo glas koji je govorio: “Šjama Čaran, Šjama Čaran”. Bio je uznenađen kada je video mladog sadua koji ga je zvao sa izvesne udaljenosti. Sadu mu je prišao i rekao: “Zar me ne prepoznaješ, dete moje, sine moj?” Onda je ponovio imena Šjama Čaranovog oca i dede. Čak ni tada Šjama Čaran nije mogao da ga prepozna.
Sadu je ispoljio ogromnu ljubav prema Šjama Čaranu i uveo ga u pećinu. Tamo mu je pokazao trozubac, sveti lončić za vodu, tigrovu kožu i neke prostirke. Sadu je rekao: “Zar ne prepoznaješ ovo? Sve je to tvoje.” Ali Šjama Čaran nije mogao ništa da prepozna.
Sadu je onda položio ruku na kičmu Šjame Čarana. Istog trena Šjama Čaran je prepoznao da su ove stvari zapravo njegove.
Sadu mu je rekao: „Moje ime je Babađi, sine moj. Bio si mi drag učenik u tvojoj prethodnoj inkarnaciji. Napustio si telo u vrlo visokom stanju duhovne razvijenosti. Mnogo godina čekao sam da mi se vratiš. Želim da kompletiraš svoj duhovni život u ovoj inkarnaciji. Zato sam okultno uredio da budeš prenesen ovde na nekoliko dana.”
Šjama Čaran se poklonio svom Učitelju i plakao i plakao. Rekao je da se neće vraćati svojoj ženi i porodici, ali Babađi je rekao: “Ne, ti moraš da im se vratiš. Bog želi da ti vodiš porodični život i da, u isto vreme, ostaneš u svojoj najvišoj svesti i pokazuješ put kućedomaćinima kako da vode bolji, uzvišeniji i čistiji život. Za nekoliko dana iniciraću te. Sve dok ostaješ blizu Himalaja dolazi da me vidiš svakog dana.”
Šjama Čaran je bio preplavljen radošću što će ga njegov Učitelj inicirati. Otišao je sa srcem punim zahvalnosti i blaženstva.
Ovaj događaj od izuzetnog značaja desio se 1861. godine na planini Dronagiri.

Duhovni komentar:
Reći da je svaka duša blagoslovena samo jednom inkarnacijom znači napraviti himalajsku grešku. Svaka duša prolazi kroz mnogo, mnogo inkarnacija pre nego što otelovi, otkrije i ispolji krajnju Istinu. Počinjemo sa jedne tačke i na kraju dolazi vreme kada dostižemo Cilj. Svaka inkarnacija pomaže duši da se kreće napred prema Suđenom Cilju. Ako u ovoj inkarnaciji nešto započnemo i ne završimo, onda ćemo u sledećoj inkarnaciji to morati da dovršimo jer, sve dok to ne učinimo, nećemo moći da budemo zadovoljni.
Svaka inkarnacija predstavlja još nekoliko koraka dok se krećemo Putem Večnosti. Ako nastavimo da hodamo, marširamo i trčimo napred, svaka inkarnacija će definitivno postati pokret prema više prosvetljujućoj više ispunjujućoj stvarnosti.

ŠJAMA ČARAN PRIMA INICIJACIJU

Nekoliko dana kasnije Čjama Čaran se vratio Učitelju. Babađi je rekao: “Došlo je vreme da te iniciram, ali pre nego što to uradim, moraš da popiješ ovu tečnost.”
Šjama Čaran je popio vrlo veliku količinu uljane tečnosti iz zemljane posude. To je prouzrokovalo da povraća i da se isprazni mnogo puta.
Onda je Babađi rekao: “Sada si pročišćen, sine moj. Dajem ti puri, alvu i druge slatkiše. Jedi ih koliko želiš.”
Šjama Čaran ih je halapljivo pojeo. Onda ga je Učitelj inicirao samilosno, bezrezervno i bezuslovno.

Duhovni komentar:
Kada Učitelj inicira učenika, Učitelj prihvata sve što učenik ima i sve što jeste, i nudi učeniku sve što on sam ima i što jeste. Vrhunska inicijacija je kada Učitelj kaže učeniku: “Uzmi ono što imam”, a učenik kaže Učitelju: “Uzmi ono što jesam”.

RADOZNALOST NIJE DUHOVNOST

Pošto je inicirao Šjamu Čarana, Učitelj Babađi, Lav jogi, rekao je učeniku: “Inicijacija je od ogromnog značaja; zato sam te inicirao. Ali sada, u roku od tri dana, želim da odeš svojoj kući. Moraš da se vratiš poslu. Svojoj porodici si veoma potreban”.
Šjama Čaran je plakao i plakao. Nije želeo da ode. Njegov Učitelj ga je tešio i rekao mu je: “Ne, ti moraš da radiš nešto najposebnije za Boga ostajući sa svojom porodicom i vodeći domaćinski način života. Moraš da učiš porodične ljude kako da se mole i meditiraju. Inače, ljudi koji su u braku nikada neće verovati u Boga, i odustaće od duhovnosti. Oni čak neće ni da prihvate duhovni život. Zato moraš da se vratiš. Ali, uveravam te, kad god sam ti potreban, samo me prizovi i ja ću doći i blagosloviti te:”
Teškog srca Šjama Čaran je pošao kući. Na putu, dva ili tri dana je ostao kod nekih svojih prijatelja Bengalaca u Moradabadu. Njegovi prijatelji počeli su da kritikuju sve duhovne Učitelje. Pitali su ga: “Da li veruješ u okultnu moć ili duhovnu moć? Mi u to ne verujemo. Bilo je vremena kada su indijski sadui imali okultne moći, ali ti su dani prošlost. Svi ljudi koji tvrde da maju okultne moći su prevaranti. Sve je to laž.”
Onda je Šjama Čaran morao da se raspravlja sa svojim prijateljima. Rekao je: „Kako to mislite? Postoje duhovni Učitelji koji mogu da dođu ovde i koji mogu da se materijalizuju. Upravo me je inicirao veliki duhovni Učitelj. Ja znam koliko mnogo okultne moći on ima.”
Svi njegovi prijatelji su se usprotivili. Rekli su: “Apsurdno! Nemoguće!” Tako je Šjama Čaran rekao: “Ako mi ne verujete, mogu da vam dokažem. Samo napustite ovu sobu. Dozvolite mi da meditiram nekoliko minuta i obećavam vam da će moj Učitelj doći ovde.”
Svi prijatelji su mu se smejali jer je tvrdio da će dovesti svog duhovnog Učitelja koji je tada bio daleko u Himalajima. Nisu imali vere u okultnu moć ovog Učitelja, ali bili su radoznali, pa su napustili sobu. Kada su napustili sobu, Šjama Čaran je najduševnije prizvao Babađija.
Za petnaest minuta Babađi je ušao u sobu u svom suptilnom telu. Onda je preuzeo svoju fizičku formu. Šjama Čaran je bio preplavljen radošću što vidi svog Učitelja u sobi, ali Babađi je bio besan. Nemilosrdno je izgrdio i izvređao Šjamu Čarana. Rekao je:” Ovo je ono što radiš? Doveo si me preko onolikog puta zbog ovoga? Pogledaj koliko si drzak! Da li sam došao ovamo sa onolike daljine samo da bi ti zadovoljio svoju radoznalost i izazvao svoje prijatelje-ateiste? Upozoravam te, nikada, nikada više neću uraditi ovako nešto. Rekao sam ti da ću doći kad god me prizoveš, ali sada povlačim svoje obećanje. Sada hoću da ti kažem da ću doći samo onda kad ja želim da vidim tebe, gde god da se ti nalaziš.”
Babađi se spremao da smesta ode. Ali Šjama Čaran jer plakao i plakao da mu oprosti. Onda je Babađi nastavio: “Oprostio sam ti, ali nikada više nemoj da me prizivaš da bi pokazivao moju okultnu moć, ili da bi pokazivao svoju posvećenost.. Samo kada osetim potrebu doći ću ti. U unutrašnjem svetu možeš da me prizivaš, da osetiš moje prisustvo, ali ne želim više da pokazujem svoje fizičko prisustvo na ovaj način.”
Šjama Čaran se poklonio Babađijui rekao: „O, Učitelju, sada kada si došao, molim te, molim te da mi iz svoje beskrajne samilosti daš jedan poklon.“
“Kakav poklon želiš?”, pitao je Babađi.
“Moji prijatelji su u susednoj sobi”, rekao je Šjama Čaran. “Želim da uđu i da te vide kako bi poverovali u tvoju okultnu moć.”
Učitelj mu se nasmejao, rekavši:”Da, a takođe i u tvoju moć prizivanja. Ovog puta udovoljiću tvom zahtevu. Idi reci im da dođu.”
Šjama Čaran je otvorio vrata i njegovi prijatelji su ušli. Bili su zapanjeni što vide nepoznatog sadua kako sedi na podu ispred njih u lotos položaju. Imao je dugu kosu i dugu bradu i bio je pun svetlosti. Babađi se nasmejao svakom pojedinačno, a oni su mu se poklonili.
Babađi im je rekao:” Sada hoću da vam dam još jedan dokaz. Dajte mi nešto da jedem.” Šjama Čaran doneo je čapati za svog Učitelja i Babađi ga je pred svima pojeo. Onda je Babađi zamolio prijatelje da napuste sobu.
Kada su izašli, Babađi je rekao Šjmi Čaranu:”Još jednom ti kažem, ovo je poslednji put da dolazim kada me prizoveš. Više neću da te slušam. Niko neće prihvatiti duhovni život zbog mog prisustva. Tvoji prijatelji su došli samo iz čiste radoznalosti.”
Onda je Babađi zamolio i Šjamu Čarana da napusti sobu na nekoliko minuta. Kada se vratio, Babađi je već bio nestao.

Duhovni komentar:
Pokazivanje okultne ili duhovne moći da bi se stvorila težnja ukazuje na nedostatak mudrosti. Moć čuda ne menja i ne može promeniti lice čovečanstva. Lice čovečanstva može se preobraziti samo kroz unutrašnje buđenje, unutrašnji plač, unutrašnju posvećenost i unutrašnju predanost Bogu. Radoznalost nije duhovnost. Unutrašnji vapaj je jedina prava duhovnost koju Bog ceni sa ljubavlju, samilošću i bezrezervno – jer se Božije univerzalno Jedinstvo, univerzalna Svetlost, univerzalno Blaženstvo, mogu ispoljiti samo u unutrašnjem vapaju našeg srca.

POBEDILAC PROSTORA I VREMENA

Šjama Čaran vratio se u Benares i živeo život uzornog domaćina, kao što mu je Babađi naložio. U isto vreme, postao je veoma napredan u praktikovanju Krija Joge. Od tada je postao poznat kao Lahiri Mahasaj, što znači “veliki Učitelj”, a ponekad i kao “Yogirađ” – ”Kralj Jogija”.
Nastavio je da radi kao činovnik za Bengalski voji mašinski servis i dosledno je svakog dana odlazio u kancelariju. Desilo je da je njegov šef, koji je bio Englez, nekoliko dana bio veoma tužan i uznemiren. Jednog dana Lahiri Mahasaj je pitao svog šefa za razlog njegove tuge. Šef je odgovorio da mu je žena veoma bolesna, da se nalazi u bolnici u Engleskoj i da od njene porodice nije čuo nikakve novosti o njoj.
Lahiri Mahasaj mu je rekao: ”Idem u susednu kancelariju da meditiram neko vreme. Onda ću ti doneti neke vesti.”
Šef se nasmešio mladom činovniku iznutra ceneći njegovu dobru volju, ali nije imao stvarnu veru u njega. Osećao je da bi ovakvu stvar mogao da izvede samo neko ko je veliki duhovni Učitelj sa ogromnom okultnom moći.
Kroz petnaest minuta Lahiri Mahasaj se pojavio iz sobe i rekao svom šefu: ”Za dva ili tri dana primićeš pismo od svoje žene. Ona je dobro. Uveravam te, uopšte ne treba da brineš zbog nje.” Svom šefu je rekao čak i šta piše u pismu.
Kroz tri dana zaista je stiglo pismo od žene tog Engleza, a sadržaj pisma bio je upravo onakav kakvim ga je Lahiri Mahasaj opisao.
Ali priča se ne završava ovde. Kroz nekoliko meseci žena ovog šefa isplovila je put Indije. Pošto je stigla u Benares, posetila je kancelariju svog muža. Kada je videla Lahirija Mahasaja, razrogačila je oči od iznenađenja.
Rekla je svom mužu: “Kako je moguće da je ovaj čovek ovde? Videla sam ga pored mog samrtnog odra u bolnici. Pogledao me je i nasmešio mi se, i tada sam se oporavila.” Njen muž i svi ostali u kancelariji bili su zaprepašćeni.
Lahiri Mahasaj nastavio je da radi u ovoj kancelariji još mnogo, mnogo godina jer je morao da izdržava porodicu. Tek posle određenog vremena, kada je stekao nekoliko učenika, mogao je da odustane.

Duhovni komentar:
Duhovni Učitelj je onaj ko je rešio probleme prostora, probleme vremena i sve ostale ljudske probleme. U njegovom srcu jedinstva sa Božijom Kosmičkom Voljom prebiva čitav svet. On ne odlazi nikuda; on je jednostavno tamo gde je to neophodno.
Moć medicine je prilično često nesigurna. Ali duhovna moć nesigurna je samo kada nije svesna sveznajuće sposobnosti Izvora. Kada je duhovnost potpuno svesna sposobnosti Izvora, i njena predanost postepeno zadobija sposobnost izvora, gle, Izvor je blagosilja, i ona postaje sam svemogući Izvor.

MEDICINA I DUHOVNE MISTERIJE

Jedan učenik Lahirija Mahasaje je upravo diplomirao na medicini. Ime ovog učenika bilo je Čandra Mohan. Pun radosti i ponosa, Čandra Mohan je otišao svome Učitelju i položio se pred njegova stopala. Lahiri Mahasaj ga je blagoslovio i postavio mu nekoliko pitanja iz medicine.
Onda je Lahiri Mahasaj rekao svom učeniku:”Možeš li da mi kažeš da li sam živ?” Istog trena Učitelj je legao dole i zaustavio otkucaje srca.
Mladić koji je upravo diplomirao nije mogao da oseti Učiteljev puls niti otkucaje srca. Bio je zaprepašćen. I drugi učenici bili su prisutni tog dana, ali ni oni nisu mogli da otkriju nikakve znake života u Lahiriju Mahasaju. Lahiri Mahasaj je je u potpunosti bio kao mrtvo telo.
Ovo se nastavilo deset ili petnaest minuta. Onda je iznenada Lahiri Mahasaj otvorio oči i rekao: “Uvek moraš da pamtiš da je daleko izvan medicinske nauke duhovna nauka. Svet medicine nikada neće moći da dokuči duhovne misterije. Ali ove duhovne misterije uopšte nisu misterije. One su prave stvarnosti za normalne ljude, a normalni ljudi su oni koji implicitno veruju u Boga.”

Duhovni komentar:
Duhovnost pronalazi, medicina otkriva. Pronalaženje duhovnosti je u savršenoj harmoniji sa Božijom sveprisutnom Vizijom i svemogućom Stvarnošću. Duhovnost je osnova zdanja životne stvarnosti. Ovo zdanje ima nekoliko spratova: nauku, umetnost, filozofiju, religiju i tako dalje. Ako nema osnove, ne može biti ni zdanja. Duhovnost u osnovi je ono što podržava sve spratove i, u isto vreme, prevazilazi sposobnosti čak i gornjih spratova. Ona je svesno jedno sa korenom-stvarnošću Božijeg Postojanja-Svesti-Blaženstva.

KADA SE BOGOOSTVARENA OSOBA SUSRETNE SA SMRĆU

Lahiri Mahasaj je imao dva sina, Tinkorija i Dukorija, i tri ćerke. Srednja ćrka, Harikamini, imala je osamnaest godina. Sa šesnaest se udala za veoma imućnog čoveka. Posećivala je svoje roditelje, a desilo se da je dobila koleru. Njen slučaj bio je veoma, veoma ozbiljan.
Žena Lahirija Mahasaje prekljinjala je svog muža da izleči ćerku. Tako joj je Lahiri Mahasaj dao nešto ulja od slačice, čili u prahu i još nekoliko stvari. Rekao joj je da će se Harikamini izlečiti ako joj to da.
Avaj, žena nije verobvala u “lek” svog muža. Rekla je sebi:”Ako se mojoj ćerci išta desi pošto joj dam ove smešne stvari, njen muž i njena porodica će kriviti nas. Moj zet je tako bogat. Šta bi on rekao kad bi čuo da smo joj dali ulje od slačice?”
Tako žena nije dala ćerci lek Lahirija Mahasaje. Pozvala je pravog doktora, ali bez rezultata. Sledećeg dana Harikamini je preminula. Majka i nekoliko rođaka bili su na gornjem spratu, dok je u prizemlju Lahiri Mahasaja tumačio Bagavad Gitu. U to vreme imao je nekoliko učenika. Lahiri Mahasaj je nastavio da objašnjava Gitu, a njegovi učenici su mogli da čuju njegovu ženu i rođake koji su veoma žalosno plakali i plakali na gornjem spratu. Konačno, njegovi učenici su mu rekli:”Zar ne možemo da prestanemo, makar danas?”
Lahiri Mahasaj je rekao:”Ne, ne moramo da prestanemo. Zašto bismo prestali? Oni tuguju. Obavljaju svoj posao. Mi se ovde molimo i i proučavamo Bagavad Gitu. Mi treba da radimo svoj posao.”
Ali učenici su nastavili da se raspravljaju sa njim i na kraju je Lahiri Mahasaja prekinuo čas.
Zet Lahirija Mahasaje napomenuo je da Lahiri Mahasaj izgleda kao da je kamenog srca. Njegova dragocena ćerka umrla je u nežnom dobu od osamnaest godina, ali Učitelj nije pokazao nikakve znake bola. Zato je ovaj zet pitao Lahirija Mahasaju:”Kakva je razlika između Bogoostvarene i obične osobe kada se susretnu sa smrću?”
Lahiri Mahasaj je odgovorio:”Veoma je jednostavno. Ti znaš da se lopta, kada udari o zemlju, vraća. Odbije se i vrati se. Kada neko umre, zbog svoje vezanosti za tu osobu, patnja običnog čoveka raste i raste. Kao lopta, ona mu se vraća iznova i iznova. Ali za Bogoostvarenu osobu, smrt ne izgleda tako. Bogoostvarena osoba nema zemaljske vezanosti. Može se reći da je za nas zemlja veoma, veoma meka-kao voda ili glina, ili blato. Tako, kada mi bacimo loptu, ona se zaglavi . Vi patite veoma dugo kada umre neko u vašoj porodici. U mom slučaju, kada je moja ćerka umrla, samo za trenutak sam patio, a onda se to nije vratilo. To nije način na koji obična osoba vrlo dugo pati; to je bilo samo na kratko. Lopta je ušla u zemlju i zaglavila se. To je razlika između duhovne i obične osobe.”

Duhovni komantar:
Bez odobrenja ili tolerancije Svevišnjeg, nijedno ljudsko biće ne može da umre. Tako, ako imamo veru u Svevišnjeg, ako imamo ljubav i posvećenost prema Svevišnjem, osećamo da je Svevišnji beskrajno samilosniji od bilo kog ljudskog bića, beskrajno samilosniji od nas koji želimo da zadržimo svoje drage. Čak iako je umirući naša ćerka, ili naš otac ili majka, moramo da znamo da je on Svevišnjem beskrajno draži nego nama. Svevišnji je naš Otac i naša Majka. Ako jedan član porodice ode Ocu ili Majci, ostali članovi porodice neće se osećati tužno.

Iz: knjige: Sri Chinmoy: “LAHIRI MAHASHOY:
A revelation of the Beyond”

ŽEDAN ČOVEK I IZVOR

Jedan veliki duhovni tragalac po imenu Kebalananda posećivao je duhovnog Učitelja koji se zvao Baškarananda da bi proučavao metafizičke teme, iako je zapravo njegov pravi Guru bio Šjama Čaran Lahiri. Jednog dana je Baškarananda zamolio Kebalanandu da u njegovo ime razgovara sa Šjamom Čaranom Lahirijem. On je hteo da od Učitelja sazna nekoliko duhovnih tajni.
Međutim, kada je Kebalananda to pomenuo svom Guruu, Lahiri je rekao: “Zašto da to učinim? Uvek onaj ko je žedan odlazi na izvor. Da li izvor dolazi onome ko je žedan?” Kada je Kebalananda preneo ovu poruku Baškaranandi, Baškaranandi je bilo neprijatno i bio je posramljen, te je lično pošao Šjama Čaran Lahiriju da dozna te duhovne tajne.

Duhovni komentar:
Sasvim je prirodno da onaj ko je žedan ide na izvor da ugasi žeđ, jer obično nema i ne može da bude drugog načina. S druge strane, moramo da znamo i ko je ta žedna osoba. Ako je žedno neko bespomoćno malo dete koje nema spoljašnju sposobnost ili snagu da dođe do Izvora, tada Izvor, zbog svoje beskrajne Samilosti, mora da priđe detetu koje muči žeđ.
Često je uloga tragaoca uloga malog deteta, a uloga Učitelja je uloga brižne majke. Tragalac kao dete plače u jednoj prostoriji u zgradi, a majka dotrčava da zadovolji detetovu potrebu. Ali ako je tragalac zreo u svakom ljudskom pogledu, onda on treba da priđe Učitelju, Izvoru, gde god da je, jer će dobiti neizmerno blaženstvo kad ispije Nektar-Blaženstvo na Izvoru, a imaće i priliku da uvaži sopstveni napor da dođe do Izvora.

SVESNOST I SVETLOST MUDROSTI

Žena Šjama Čaran Lahirija zvala se Kašimani. Jednom prilikom ona se probudila usred noći i jako se iznenadila kad je videla da njen muž nije na svom uobičajenom mestu za meditaciju. On je sedeo u položaju lotosa visoko u vazduhu, nekoliko metara iznad zemlje. Njen muž joj je rekao: “Kašimani, krajnje je vreme da se probudiš iz sna. Ovog puta, kad se probudiš, ostani u tom stanju zauvek. Ne vraćaj se u san neznanja. Ustani i potraži svetlost mudrosti u sebi.”

Duhovni komentar:

Ljudski život je nesvesni san. Božanski život je svesna budnost. Nesvesni san čini da osećamo da na Zemlji ima milion stvari koje ne možemo da uradimo. Svesna budnost nam jasno pokazuje da nema ničega ni na Zemlji ni na Nebu što ne možemo da uradimo. U stvari, ona nas navodi da jasno osetimo da je sve već urađeno. jedino što sada činimo je da to samo posmatramo i uvažavamo.

Iz knjige: Šri Činmoj “Indija I svetkovina njenih čuda” deo 2

Tragalac

Svi smo mi listovi, cvetovi
I plodovi
Na različitim granama-religijama
Nerođenog i besmrtnog
Drveta života

(Šri Činmoj)

Dodajte komentar

Komentariši

Your email address will not be published.