Svaka duša je nezavisna, nijedna ne zavisi od druge.
Bolje je pobediti sebe nego milione neprijatelja.
Ne postoji odvojeno postojanje Boga. Svako može da postigne božansko čineći vrhunske napore u pravom smeru.
Neprovetljene osobe stvaraju patnju. Pošto su i same obmanute, iznova izazivaju patnju na ovom beskrajnom svetu.
Živuće telo nije puka gomila mesa i kostiju, već prebivalište duše koja potencijalno ima savršenu percepciju, savršeno znanje, savršenu moć i savršeno blaženstvo.
Svaka duša je sama po sebi sveznajuća i blažena. Blaženstvo ne dolazi spolja.
Duša dolazi sama i odlazi sama, niko joj ne pravi društvo i niko joj nije par.
Samo je jedna nauka velika i najveća od svih, nauka o tome šta oslobađa čoveka svih oblika patnje.
Ono što nam pomaže da znamo istinu, kontrolišemo nemirni um i pročistimo dušu naziva se znanje Đaina doktrine.
Možeš li da držiš usijani gvozdeni štap u ruci prosto zato što drugi žele da to radiš? Onda, dal li je u redu sa tvoje strane da tražiš od drugih da čine istu stvar samo zato da bi ti zadovoljio svoje želje? Ako ne možeš da tolerišeš nanošenje bola svom telu ili umu zbog akcija drugih, kakva prava imaš da i sam to činiš drugima kroz svoje reči i dela?
Neprosvetljenom trebaju milioni života da iskoreni efekte karme, dok ih čovek koji poseduje duhovno znanje briše u trenutku.
Oni koji ne znaju za vrhunsku svrhu života neće nikada postići Nirvanu, uprkos upražnjavanju zaveta, pravila religijskog ponašanja, praktikovanju celibata i pokora.
Moja duša, čije su osobine znanje i vera, jedina je večna. Sve ostale faze moje egzistencije za koje sam vezan jesu spoljašnje pojave koje su proilazne.
Ispravnost se sastoji u potpunoj samo-apsorpciji i u odustajanju os svih vrsta strasti, uključujući i vezanost. To je jedini način prevazilaženja svetovnog postojanja. Đaini rekoše tako.
Ne ubijaj živa bića. Ne pokušavaj da vladaš njima.
Suština sveg znanja jeste u nečinjenju nasilja. Doktrina ahimse nije ništa drugo do poštovanje jednakosti, to jest shvatanje da, kao što ja ne volim patnju, ne vole je ni drugi. Znajući ovo, čovek ne bi trebalo nikoga da ubije.
Ne budi ponosan ako dobiješ. Ne budi žalostan ako izgubiš.
Samo onaj koje pobedio strah može da iskusi staloženost.
Neka se odreknem lanaca vezanosti i mržnje, ponosa i pokornosti, radoznalosti, straha, užitka i odvratnosti (da bih postigao staloženost).
Neka se odreknem vezanosti kroz nevezanost. Moja duša će mi biti jedina podrška (u upražnjavanju nevezanosti). (Zato) neka se odreknem svega ostalog.
O Sopstvo! Upražnjavaj Istinu, i ništa osim Istine.
Obskrbljen energijom svetlosti Istine, mudar prevazilazi smrt.
Istina samo jeste suština sveta.
Istinoljubiv čovek smatra se jednako pouzdanim kao majka, jednako vredim poštovanja kao Guru i jednako voljeim kao onaj koji vlada znanjem.
Istinoljubivost je zapravo pokora. U istinoljubivost prebiva uzdržavanje i sve deruge vrline. Kao što riba može da živi samo u moru, tako i sve ostale vrline prebivaju samo u istinolljubivosti.
Čovek može nositi perčin ili punđu na glavi, ili biti obrijane glave, Može ostati nag ili nositi ogrtač. Ali ako kaže laž, sve je ovo uzaludno i besplodno.
Čovek može poneti sve vrste nepodnošljivog bola prouzrokovanog ubodima šiljaka u očekivanju bogatstva ili nečeg sličnog. Ali samo onaj koji toleriše grube reči upućene sebi bez ikakvog motiva da zadobije svetovno blago jeste vredan poštovanja.
Čovek ne bi trebalo da govori osim ako je upitan. Ne bi trebalo da uznemirava druge u razgovoru.
Disciplina govora sastoji se u uzdržavanju da se kaže laž i u posmatranju tišine.
Sadaka (onaj koji praktikuje duhovnu discipline) izgovara reči koje su odmerene i korisne svim živim bićima.
Asketa ne bi trebalo da bude ljut na onoga ko ga muči. Inače će biti kao neznalica. Zato ne bi trebalo da se ljuti.
Ako bi neko pretukao disciplinovanog i uzdržanog asketu, ovaj ne bi trebalo da misli o osveti s obzirm na to da je duša večna.
Zlato ne prestaje da bude zlato čak i kada se zagreva na vatri; prosvetljeni čovek ne prestaje da bude prosvetljen kada je na muci zbog efekata karme.
Lopov ne oseća ni sramotu, ni krivicu, niti poseduje disciplinu i veru. Nema zla koje ne bi učinio radi bogatstva.
Kada u čoveku raste pohlepa, on ne uspeva da razlikuje šta bi trebalo da radi od onog pšto ne bi trebalo. On je hazarder koji tu ništa ne može da učini, čak i po cenu sopstvenog života.
Praktikujući celibat čovek može ispuniti i sve druge zavete – čednost, pokore, samo-uzdržavanje, oproštaj, samo-zaštitu i nevezanost.
Znajući da su prijatan zvuk, lepota, miris, prijatan ukus i umirujući dodir prolazne forme materije, čovek u celibatune bi trebalo da bude zaljubljen u njih.
Zaljubljen čovek koji ne može da dostigne svoj željeni objekat postaje mahnit i čak spreman da se svaki način oduzme sebi život.
Znajući da zemlja sa svim svojim usevima pirinča i ječma, sa svim svojim zlatom i marvom, sa svim ovim uzetim zajedno, neće zadovoljiti ni samo jednu osobu, čovek bi trebalo da praktikuje pokore.
Kao što se vatra ne gasi gorivom, niti se okean guši hiljadama reka, slično tome ni jedno živo biće nije zadovoljno čak ni svim blagom sva tri sveta.
Ne-posedovanje kontroliše čula na način na koji štap sa kukom kontroliše slona. Kao što je jarak koristan za zaštitu grada, tako je i nevezanost korisna za kontrolu čula.
Pohlepa čak i za slamčicom, da i ne govorimo o dragocenim stvarima, proizvodi greh. Osoba bez pohlepe, čak i ako nosi krunu, ne može počiniti greh.
Onaj koji, pošto se ljuljuškao na mislima punim želja, postaje žrtva strasti na svakom koraku i ne odbacuje želje, ne može praktikovati asketizam.
Spoljašnje odricanje je besmisleno ako duša ostaje sputana unutrašnjim okovima. Živa bića imaju želje. Želje se satoje od zadovoljstva i bola.
Onaj koji je uvek pažljiv u svom ponašanju je kao ljiljan u jezeru, sjaja neukaljanog blatom.
Objekti čula zagađuju znanje ako nije zaštićeno disciplinom.
Disciplina je sredstvo postizanja oslobođenja.
Čak i plemeniti postaje podao u društvu pokvarenih, kao dragocena ogrlica na vratu mrtvog tela.
Neznalica je uvek neprosvećen. Prosvetljeni je uvek potpuno budan.
Pet čula probuđenog uvek ostaju neaktivna. Pet čula uspavanog uvek ostaju aktivna. Kroz aktivnost ovih pet čovek postiže ropstvo, dok je kroz neaktivnost ovih pet ropstvo prekinuto.
Kao što se svako drži dalje od plamteće vatre, tako i zlo ostaje daleko od prosvetljene osobe.
Drži sebe uvek budnim. Onaj koji ostaje budan uvećava svoju mudrost. Onaj koji se uspava je jadan. Blagosloven je onaj koji ostaje budan.
Onaj ko leži besposlen poput pitona jednostavno traći ambroziju mudrosti. Kada izgubi svoju mudrost, nije ništa bolji od bika.
Jogi koji je ravnodušan prema svetovnim događajima ostaje duhovno budan za svoju osnovnu dužnost, dužnost prema svojoj duši. S druge strane, onaj koji uživa u svetovnim događanjima ne obavlja dužnost prema svojjoj duši.
Uz rođenje je prisutna smrt, uz mladost opadanje, a uz sreću nesreća. Tako je sve na svetu trenutno.
Hrabri, kao i kukavice, moraju umreti. Pošto je smrt neizbežana za oboje, zašto ne bismo smrt dočekali smešeći se i sa moralnom čvrstinom?
Nema ničega tako zastrašujućeg kao što je smrt, i nema ničeg tako punog panje kao što je rođenje. Budi slobodan od oboga oslobađajući se vezanosti za telo.
Ne budi prestrašen zastrašujućim, bolešću, starošću, čak ni smrću ili bilo kojim drugim objektom straha.
Uspavani se plaši svega sa svih strana. Budan se ne plaši ničega ni sa jedne strane.
Onaj koji poklanja pažnju strahu pronaći će sebe usamljenim (i bespomoćnim).
Hrabar ne toleriše popustljivost, niti toleriše uznemiravanja. Pošto je zadovoljan sobom, nije vezan ni za šta.
Kao što kornjača uvlači noge u svoje sopstveno telo, tako i hrabar u sebe povlači svoj um od svih grehova.
Prosvetljeni treba da kontemplira na to da je njegova duša obdarena neograničenom energijom.
Ispravnu odluku može doneti samo onaj čovek čija duša nije mučena nesrećom vezanosti i odbojnosti.
Onaj koji zna duhovno (sopstvo), zna takođe i spoljašnji svet. Onaj koji zna spoljašnji svet, zna i sopstvo.
Dodajte komentar