Šri Juktešvar

O Šri Juktešvaru – Iz Autobiografije jenog jogija

Poglavlje 10.
Susret s mojim učiteljem, Šri Juktešvarom

Otvorio sam u trenutku dokonosti ‘inspirativnu’ knjigu u kojoj sam pročitao: “Vera u Boga može da proizvede svakakva čuda osim jednog – da se bez učenja prođe na ispitu”, i ljutito sam je zatvorio. Razmišljao sam: “To što pisac smatra da postoje izuzeci, pokazuje kako mu potpuno nedostaje vera. Taj jadnik sigurno ceni studente koji bubaju do ponoći.” Obećao sam ocu da ću završiti srednju školu. Međutim, nisam mogao da se pohvalim da sam bio vredan. Proteklih meseci, češće sam se nalazio na usamljenim gatovima Kalkute, nego u razredu. Obližnja mesta za kremiranje, koja su noću obično sablasna, jogiji smatraju naročito privlačnim. Ko želi da dopre do besmrtne suštine, ne sme dozvoliti da ga u tome omete nekoliko golih kostura. Na tim mračnim mestima gde se sakupljaju kosti, jasno se vidi ljudska nemoć. Dakle, moja noćna bdenja nisu bila vreme za bubanje. Približavala se nedelja završnih ispita, koja poput duhova iz grobnica izaziva dobro poznati strah. Uprkos tome bio sam smiren. Izazivanjem demona stekao sam znanje koje se ne može naći na školskim predavanjima. Međutim, nedostajalo mi je umeće svamija Pranabanande, koji je mogao istovremeno da se pojavi na dva različita mesta. Zaključio sam (mada će, nažalost, to mnogima izgledati nelogično) da će Gospod primetiti da sam u škripcu i da će me izvući iz njega. Iracionalnost poklonika počiva na hiljadama neobjašnjivih znakova božje pomoći u nevolji. Jednog popodneva me je na Gurpar putu zaustavio drug iz razreda i rekao mi: “Zdravo, Mukunda! Retko te viđam ovih dana.” Ohrabren njegovim prijateljskim pogledom, dao sam sebi oduška: “Zdravo, Nantu! Izgleda da me je dovelo u vrlo nezgodan položaj to što sam u školi nevidljiv!” Nantu, koji je bio odličan učenik, nasmejao se srdačno, jer se moj položaj mogao posmatrati i sa komične strane. Rekao je: “Dakle, nisi spreman za završni ispit! Moraću da ti pomognem!” Te jednostavne reči su mi prenele božansko obećanje, pa sam ispunjen nadom krenuo kući svog prijatelja. Ljubazno mi je dao rešenja raznih zadataka, za koje je smatrao da će ih postaviti naši učitelji. Rekao mi je: “Ti zadaci su mamac na koji će se mnogi dečaci na ispitu uhvatiti u klopku. Ako zapamtiš ove moje odgovore, izvući ćeš se bez povreda.” Pošao sam kući kasno te noći, pucajući od novog znanja koje sam stekao. Molio sam se pobožno da mi nekoliko narednih presudnih dana ono ostane u glavi. Nantu me je podučio raznim predmetima, ali je zbog kratkog vremena zaboravio sanskrit. Vatreno sam podsećao Boga na taj propust. Sledeće jutro sam pošao u šetnju usvajajući svoje novo znanje u ritmu gipkih koraka. Prolazeći prečicom kroz korov, na jednom uglu sam ugledao nekoliko razbacanih štampanih listova. Sakupio sam ih pobedonosno. Na njima su bili sanskritski stihovi. Potražio sam pandita da mi pomogne u mom mucavom tumačenju. Njegov snažan glas je ispunio prostor glatkom, medenom lepotom drevnog jezika58. Naučnik ih je skeptično odbacio: “Ove izuzetne strofe ti nikako ne mogu pomoći na ispitu iz sanskrita.” Međutim, poznavanje baš te pesme pomoglo mi je sledećeg dana da položim ispit. Zahvaljujući umešnosti Nanta, i iz ostalih predmeta sam dobio minimalne, prolazne ocene. Otac je bio zadovoljan što sam održao reč i završio srednju školu. Požurio sam da se zahvalim Gospodu, jer sam u svom susretu sa Nantom, kao i u prolaženju određenim putem i nalaženju stihova u smeću, video njegovo vođstvo. Razigrano je iscenirao te dve spasilačke akcije, da bi mi pomogao u pravi čas. Opet mi je u ruke došla odbačena knjiga, čiji je autor poricao Božji pioritet u ispitnim dvoranama. Nisam mogao da se uzdržim od smeha nad komentarom koji sam u sebi izrazio: “Još više bi zbunilo tog momka kad bih mu rekao da je božanska meditacija među leševima prečica do srednjoškolske diplome.” Sa novostečenim dostojanstvom otvoreno sam planirao da odem od kuće. Odlučio sam, zajedno sa svojim mlađim prijateljem Đitendrom Mazumdarom, da se pridružim jednom ašramu u Benaresu i podvrgnem se duhovnoj disciplini. Međutim, sledećed jutra, kad sam pomislio da moram da se odvojim od oca, braće i sestara, obuzela me je tuga. Posle majčine smrti, veoma sam zavoleo svoja dva mlađa brata, Sanandu i Tomu, kao i svoju najmlađu sestru. Odjurio sam u svoje skrovište na malom potkrovlju, koje je bilo svedok mnogih prizora u mojoj olujnoj sadhani. Nakon bujice suza, koja je trajala gotovo dva sata, osećao sam se očišćenjim kao nekim alhemijskim postupkom. Nestala je vezanost. Moja odluka da tražim Boga kao prijatelja nad prijateljima postala je neopoziva. Otac je bio ucveljen kad sam se pojavio pred njim da zatražim blagoslov: “Molim te još jednom da me ne ostavljaš. Ne ostavljaj svoju tužnu braću i sestre.” Rekao sam mu: “Poštovani oče, kako da izrazim koliko te volim? Ali još više volim svog nebeskog oca koji mi je na zemlji podario tako savršenog oca. Pusti me da odem kako bih mogao jednog dana da se vratim s većim božanskim znanjem.” Otac je nerado pristao, pa sam pošao da se pridružim Đitendri, koji je već bio u ašramu. Prilikom dolaska u ašram, srdačno me je pozdravio mladi vrhovni svami Dajananda. Visok, mršav, zamišljenog lica, ostavio je na mene prijatan utisak. Njegovo lepo lice je izražavalo pribranost sličnu Budinoj. Bio sam zadovoljan što moj novi dom ima potkrovlje, pa sam tamo provodio rane jutarnje sate. Članovi ašrama koji su slabo poznavali vežbe meditacije, smatrali su da sve svoje vreme treba da posvete organizacijskim dužnostima. Hvalili su moj popodnevni rad u kancelariji ašrama. Jedan od mojih prvih ulazaka u potkrovlje bio je propraćen ruganjem jednog od drugova: “Ne pokušavaj da uhvatiš Boga prebrzo!” Otišao sam kod Dajanande, koji je bio zaposlen u maloj radnoj sobi s pogledom na reku Gang, i rekao mu: “Svamiđi, ne razumen šta se ovde traži od mene? Ja tražim neposredno opažanje Boga, bez njega ne mogu da se zadovoljim rodbinskim vezama, verom, ni dobrim delima.” Duhovnik u narandžastoj odeždi me je ljubazno potapšao po ramenu. Glumeći da me kori, opomenuo je nekoliko učenika koji su stajali blizu: “Ne dirajte Mukundu, on će se već naviknuti na naš način života.” Učtivo sam sakrio svoju sumnju. Ne obazirući se na ukor, učenici su napustili sobu. Dajananda je hteo još nešto da mi kaže: “Mukunda, vidim da ti otac redovno šalje novac. Molim te da mu ga vratiš, jer ti ovde nije potreban. Drugi propis za tvoju disciplinu odnosi se na hranu. Čak i kada osećaš glad ne govori o tome.” Ne znam da li mi se izgladnelost videla u očima, međutim, da sam gladan, to sam veoma dobro znao. Vreme prvog obroka u ašramu je čvrsto utvrđeno u podne, a ja sam se kod kuće navikao na bogat doručak već u devet sati. Razmak od dva sata svakim danom mi je bio sve nepodnošljiviji. Prošle su one godine kada sam u Kalkuti mogao da ukorim kuvara zbog zakašnjenja od desetak minuta. Nastojao sam da kontrolišem svoj apetit; postio sam dvadeset četiri sata. Onda bih sledećeg dana s dvostrukim nestrpljenjem očekivao podne. Đitendra mi je doneo poražavajuću novost: “Dajanandin voz kasni, nećemo jesti dok on ne stigne.” U znak dobrodošlice svamiju koji je bio odsutan dve nedelje, pripremljene su mnoge poslastice. Vazduh je bio ispunjen mirisima koji bude apetit. Budući da se ništa nije nudilo, šta sam mogao da gutam osim svog ponosa što sam juče postio? Mislio sam u sebi: “Gospode, ubrzaj voz!” Dajanandina zabrana koja se odnosila na ćutanje u vezi sa osećanjem gladi, nije mogla da se odnosi i na nebeskog snabdevača. Božja pažnja je, međutim, bila usmerena drugde. Kada se naš vođa pojavio na vratima, već se spuštao mrak. Moj pozdrav je bio izraz sušte radosti. Zloslutna ptica je opet bio Đitendra: “Pre nego što poslužimo jelo, Dajanandađi će se okupati i meditirati. Samo što nisam pao u nesvest. Moj mladi želudac nije bio naviknut na lišavanje, pa je protestovao žestoko i bučno. Preda mnom su se ređale kao utvare slike žrtava gladi koje sam nekada video. Mislio sam: “Sledeća smrt usled gladi desiće se odmah ovde, u ašramu.” Pretnja sudbine bila je otklonjena tek u devet sati, pozivom na ambrozijsku gozbu. Sećam se te večeri kao jednog od savršenih trenutaka u mom životu. Velika zaokupljenost hranom nije me sprečila da vidim kako Dajananda jede odsutnog duha, kao da je iznad tih grubih uživanja. Kada sam se naždrao, srećan, našao sam se s vođom u njegovoj radnoj sobi i pitao ga: “Svamiđi, zar niste gladni?” Odgovorio mi je, smejući se veselo: “O, jesam. Zadnja četiri dana sam proveo bez jela i pića. Nikada ne jedem u vozu, koji je pun raznovrsnih vibracija svetovnih ljudi. Držim se strogo pravila koje nalažu šastre za moj red. Razmišljao sam o nekim organizacijskim problemima, pa večeras nisam obraćao pažnju na jelo. Čemu žurba? Sutra ću se pobrinuti da pojedem pristojan obrok” Samo što se nisam srušio od sramote, ali ne mogavši da zaboravim jučerašnji dan i svoje muke, usudio sam se da postavim još jedno pitanje: “Svamiđi, zbunjen sam vašim uputstvima. Ako pretpostavimo da nikada ne zatražim hranu, a da mi je niko ne da, umro bih od gladi, zar ne? Njegove reči su zaparale vazduh: “Onda umri! Umri ako moraš, Mukunda! Međutim nemoj da veruješ da živiš od hrane, a ne od Boga. Onaj ko je stvorio svaki oblik hrane, ko je ljude obdario apetitom, neizbežno će se pobrinuti za svog poklonika da bude zbrinut. Ne misli da te hrani pirinač, niti da ti pomažu novac ili ljudi. Da li bi oni mogli da ti pomognu, ako bi ti Gospod uskratio životni dah? Oni su samo njegovi instrumenti. Da li se u želucu hrana vari tvojom umetnošću? Mukunda, upotrebi mač oštroumnog razlučivanja! Preseci lance posredništva i neposredno spoznaj jedinstveni uzrok!” Osetio sam kako njegove reči duboko prodiru u moju srž. Uklonjena je drevna varka kojom telesni zahtevi nadmašuju dušu. Tu sam odmah okusio samodovoljnost duha. Kasnije u svom životu sam u mnogim stranim gradovima imao prilike da primenim tu lekciju, koju sam naučio u ašramu u Benaresu. Jedino blago koje sam doneo iz Kalkute, bila je sadhuova srebrna amajlija koju mi je ostavila majka. Čuvao sam je godinama i sada sam je brižljivo sakrio u svojoj ašramskoj sobici. Da bih se ponovo veselio svedočenju talismana, jednog jutra sam otvorio zaključanu kutiju. Pečat omota nije bio diran, ali za čudo, amajlije nije bilo. Rastrgao sam omotač tužno da bih se uverio da ga stvarno nema. U saglasnosti sa sadhuovim proročanstvom, iščezla je u eteru odakle ju je on i doneo. Moji odnosi sa Dajanandinim sledbenicima neprekidno su se pogoršavali. Moja odlučna suzdržanost me je otuđivala od njih, jer ih je vređala. Na sve strane je izazivalo velike kritike to što sam se strogo pridržavao meditacije o idealu zbog koga sam napustio kuću i sve svetovne ambicije. Jednog jutra, razdiran duhovnim mukama, otišao sam u potkrovlje, odlučivši da se molim sve dok mi ne bude udeljen odgovor. Ovako sam se molio: “Milostiva majko svemira, ili me sama podučavaj vizijama, ili mi pošalji gurua!” Prolazili su sati, a da na moje, jecajima propraćene molbe, nije stizao odgovor. Međutim, iznenada sam osetio kako sam čak i telesno uzdignut u neku neograničenu sferu. Božanski glas se čuo sa svih strana i niotkuda: “Danas dolazi tvoj učitelj!” U tom trenutku, moj natprirodni doživljaj je prekinut pozivom s tačno određenog mesta. Iz kuhinje u prizemlju zvao me je mladi sveštenik s nadimkom Habu: “Mukunda, dosta je bilo meditacije, treba nešto da mi doneseš.” Nekog drugog dana možda bih reagovao s nestrpljenjem, ali tada sam samo obrisao svoje od suza natečeno lice i poslušao ga krotko. Krenuo sam sa Habuom na udaljenu tržnicu u bengalskoj četvrti Benaresa. Dok smo po bazarima pazarili, nemilosrdno indijsko sunce još nije doseglo zenit. Gurali smo se kroz šarenu vrevu domaćica, vodiča, sveštenika, jednostavno obučenih udovica, dostojanstvenih brahmina i svuda prisutnih svetih krava. Dok je Habu produžio dalje, zastao sam i okrenuo se prema uskoj neuglednoj uličici. Na njenom kraju je stajao hristoliki čovek u oker žutoj odori svamija. Učinilo mi se kao da ga odavno poznajem. Zurio sam s čežnjom u njega nekoliko trenutaka, a onda me obuzela sumnja. Pomislio sam u sebi: “Tog putujućeg kaluđera si zamenio s nekim koga poznaješ, hajde, pođi dalje, sanjaču!” Posle desetak minuta u nogama sam osetio olovnu težinu, nisu mogle ni da se pomere. Okrenuo sam se s mukom, a noge su mi opet postale normalne. Okrenuvši se na suprotnu stranu, ponovo sam osetio neobičnu težinu. Gurnuo sam sve pakete Habuu u ruke, misleći: “Svetac me magnetski privlači.” Zaprepašćen, Habu je gledao neobično ponašanje mojih nogu i prasnuo u smeh. “Šta ti je? Jesi li poludeo?” Jaki osećaji su me sprečili da mu odgovorim. Odjurio sam ćuteći. Kao nošen krilima, vratio sam se istim putem do male uličice. Brz pogled mi je otkrio spokojni lik koji je uporno gledao u mom smeru. Sa nekoliko grozničavih koraka, našao sam se kraj njegovih nogu. Izustio sam: “Gurudeva!” Njegovo lice je bilo božansko lice koje sam hiljadama puta video u svojim vizijama. Iste spokojne oči u lavovskoj glavi, sa šiljatom bradom i bujnim uvojcima, često su virile kroz tamu mojih noćnih sanjarija i obećavale mi nešto što nisam sasvim razumeo. S glasom koji je podrhtavao od radosti, nije prestajao da ponavlja na bengalskom jeziku: “O, dete moje, konačno si mi došao! Tolike godine sam te čekao!” Ćutali smo u tihoj usaglašenosti, jer su reči izgledale nepristojno suvišne. U tom bengalskom dijalogu reči su tekle iz učiteljevog u učenikovo srce. Osetio sam antenom nepobitnog uviđanja da moj guru poznaje Boga i da će me odvesti njemu. Rasplinula se senka ovog života u blagoj zori uspomena pre rođenja. Kakvo dramatično vreme! U njemu se menjaju prizori iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. To nije bilo prvo sunce koje me je obasjalo pored njegovih svetih stopala. Moj guru me je uzeo za ruku i odveo do stana u gradskoj četvrti Rana Mahal. Čvrsto je koračao, visok, uspravan, atletske građe. U to doba je imao pedeset pet godina, a bio je aktivan i energičan kao mladić. Tamne oči su mu bile velike, mudre i nedokučive. Blage kovrdže su davale mekoću upadljivo snažnom licu. U njemu se snaga suptilno mešala sa blagošću. Kada smo izašli na kamenom popločani balkon s pogledom na Gang, rekao mi je s ljubavlju: “Daću ti sve svoje ašrame i sve što imam” Odgovorio sam: “Gospodine, došao sam zbog mudrosti i bogospoznaje, to je blago kome težim!” Sumrak, tipično indijski, brzo je spustio svoje zavese pre nego što je učitelj ponovo progovorio. Oči su mu bile nedokučive i blage. Rekao mi je: “Dajem ti svoju bezuslovnu ljubav.” Dragocene su to reči. Prošlo je četvrt veka pre nego što sam dobio drugi usmeni dokaz njegove ljubavi. Vreli osećaji su teško prelazili preko njegovih usana, jer je njegovom okeanskom srcu odgovaralo ćutanje. Gledajući me s detinjastim poverenjem, pitao je: “Hoćeš li i ti mene voleti podjednako bezuslovno?” Odgovorio sam: “Učitelju, voleću vas večno!” Rekao je: “Uobičajena ljubav je sebična, ukorenjena u mračnim željama i zadovoljstvima. Božanska ljubav ne postavlja nikakve uslove, bezgranična je i nepromenljiva. Usled njenog dodira srce zauvek prestaje da krvari.” A potom je dodao: “Ako ikada vidiš da sam izašao iz stanja bogospoznaje, molim te, obećaj mi da ćeš uzeti moju glavu u krilo i pomoći mi da se vratim nazad do kosmičkog ljubljenog, koga obojica obožavamo.” Kad se spustio mrak, ustao je i poveo me u jednu od soba. Dok smo jeli mango i slatkiše od badema, nenametljivo je u razgovor uplitao prisno poznavanje moje prirode. Dubina njegove mudrosti i prirodna poniznost bili su savršeno usklađeni, i to me je ispunjavalo velikim poštovanjem. Poput božanskog ogledala, moj guru je uhvatio odraz celog mog života. Rekao je: “Ne tuguj za svojom amajlijom, ona je ispunila svoju vrhu.“ Odgovorio sam: “Učitelju, vaše živo prisustvo radost je koja nadilazi sve simbole.” “Vreme je za promenu, utoliko pre što si u ašramu nesrećan.” Nisam ništa govorio o svom životu, a sada je to bilo suvišno. Iz njegovog prirodnog držanja, bez patosa, zaključio sam da ne želi nikakvo čuđenje zbog svoje vidovitosti. Rekao mi je: “Treba da se vratiš u Kalkutu. Zašto bi tvoji rođaci bili isključeni iz tvoje ljubavi prema čovečanstvu?” Bio sam zbunjen njegovim predlogom. Moja porodica je predviđala moj povratak, iako nisam odgovarao na brojne molbe u njihovim pismima. Ananta je rekao: “Pustite ptičicu da malo leti po metafizičkom nebu. Kad joj se od teške atmosfere umore krila, videćemo da će sleteti na našu kuću, sklopiti krila i ponizno boraviti u našem porodičnom gnezdu.” To obeshrabrujuće poređenje bilo je tako živo u mom sećanju, da sam se čvrsto odlučio da se nikako ne vraćam u Kalkutu. “Gospodine, neću se vraćati kući, ali ću vas slediti kud god budete išli. Molim vas, dajte mi svoju adresu.” Evo: “Svami Šri Juktešvar Giri. Moj glavni ašram je u Seramporeu u ulici Ghat Rai. Ovde sam samo nekoliko dana u poseti svojoj majci.” Čudio sam se zamršenoj igri koju Bog igra sa svojim poštovaocima. Serampore je samo dvadeset milja udaljen od Kalkute, ali tamo nikada nisam video svog gurua. Da bismo se sreli, morali smo da doputujemo u drevni grad Benares, koji je posvećen uspomenama na Lahirija Mahasaju. Ovu zemlju blagoslovila su stopala Budhe, Šankare63 i mnogih drugih hristolikih jogija. Šri Juktešvarov glas je ponovo zazvučao strogo: “Vratićeš mi se za četiri nedelje. Sada, kada sam ti iskazao svoju večnu ljubav i pokazao ti koliko sam srećan što sam te pronašao, daješ sebi pravo da se ne obazireš na moju molbu. Sledeći put kada se sretnemo moraćeš ponovo da probudiš moje interesovanje. Neću te lako primiti za učenika. Mojoj strogoj obuci treba da se predaš poslušno i potpuno.” Ćutao sam tvrdoglavo, ali moj guru je odmah prozreo u čemu je teškoća. “Misliš li da će ti se rodbina smejati?” “Ne vraćam se.” “Vratićeš se za 30 dana.” “Nikada.” Ne izgladivši napetost koju sam izazvao svojim odupiranjem, s poštovanjem sam se poklonio pred njegovim stopalima i otišao. Hodajući prema ašramu kroz tamnu noć, pitao sam se zašto se naš čudesan sastanak završio tako neskladnim tonom. Dvostruka vaga maje svaku radost uravnotežuje bolom. Moje mlado srce još nije bilo dovoljno podatno da bi se prepustilo prstima mog gurua koji preobražavaju. Sledećeg jutra sam primetio da je među članovima ašrama poraslo neprijateljsko raspoloženje prema meni. Neprestanim grubostima su mi zagorčavali dane. Prošle su tri nedelje. Kada je Dajananda otputovao u Bombaj na neku konferenciju, demonsko carstvo se sručilo na moju nesretnu glavu. Kada sam čuo primedbu: “Mukunda je parazit koji uživa u gostoprimstvu ašrama”, po prvi pu sam zažalio što sam poslušao Dajanandin zahtev i vratio ocu novac. Teškog srca potražio sam svog jedinog prijatelja Điendru. Rekao sam mu: “Odlazim, molim te, prenesi Dajanandađiju, kad se vrati, izraze mog poštovanja i žaljenje što se sve tako dogodilo.” Đitendra mi je odlučno odgovorio: “I ja odlazim, jer moji pokušaji da meditiram, isto kao i tvoji, ovde nisu naišli na plodno tlo.” “Sreo sam jednog hristolikog sveca. Hajde da ga posetimo u Seramporeu!” I tako se ptičica spremila da sleti blizu Kalkute.

Poglavlje 12.
Godine provedene u učiteljevom ašramu

Šri Juktešvar me je pozdravio sedeći na tigrovoj koži na podu svoje dnevne sobe sa balkonom: “Došao si.” Glas mu je bio hladan, a izraz lica ravnodušan. Kleknuo sam da bih mu dodirnuo stopala i rekao mu: “Da, dragi učitelju, došao sam da bih vas sledio.” “Kako je to moguće, kad se ti ne obazireš na moje želje?” “Guruđi, nije više tako. Od sada će vaša želja za mene biti zakon.” “To već bolje zvuči. Sada mogu da preuzmem odgovornost za tvoj život.” “Učitelju, spremno vam predajem taj teret.” “Moj prvi zahtev je da se vratiš kući svojoj porodici. Želim da upišeš koledž u Kalkuti i da nastaviš školovanje.” Sakrio sam svoje zaprepašćenje: “Dobro, gospodine”. Zar će me mrske knjige pratiti godinama? Prvo otac, a sada Šri Juktešvar. Rekao je: “Jednog dana ćeš otići na Zapad, gde će ljudi spremnije prihvatiti drevnu indijsku mudrost ako neobični učitelj bude imao univerzitetsku diplomu.” “Guruđi, vi najbolje znate.” Iščezlo je moje mračno raspoloženje. To spominjanje Zapada izgledalo mi je zagonetno i nekako daleko. Pružila mi se prilika da svojom poslušnošću ugodim učitelju, što mi je bilo od životne važnosti. “Kalkuta je blizu, pa možeš doći ovde kad god budeš imao vremena.” “Svaki dan, učitelju, ako to bude moguće! Zahvalno se predajem vašem autoritetu po pitanju svakog detalja svog života, ali pod jednim uslovom.” “A to je?” “Da mi obećate da ćete mi otkriti Boga!” Usledila je višečasovna bitka rečima. Učiteljeva reč je neopoziva, pa se olako ne daje. Ono što je sadržano u tom obećanju otvara nepregledne vidike u metafizici. Guru mora da je prisan sa stvoriteljem da bi ga mogao nagovoriti da se otkrije. Osećao sam da je Šri Juktešvar sjedinjen sa Bogom, pa sam odlučno hteo da iskoristim priliku što sam mu učenik. “Zahtevne si prirode.” Tada je učiteljev pristanak saosećajno i neopozivo zazvonio: “Neka tvoja želja bude i moja.” Pao mi je sa srca kamen koji sam godinama nosio. Bio je to kraj neizvesnog traganja. U pravom guruu našao sam večni zaklon. Učitelj je ustao sa tigrove kože i pozvao me: “Dođi, pokazaću ti ašram!” Osvrnuvši se okolo, ugledao sam na zidu sliku ukrašenu grančicom jasmina i kriknuo sam zaprepašćen. “Lahiri Mahasaja.” Šri Juktešvarov glas je podrhtavao od poštovanja: “Da, moj božanski guru.” Kao čovek i kao jogi, veći je od svih koje sam sreo u svom traganju za Bogom.” Poklonio sam se zanemelo pred poznatom slikom. Iz dna duše sam se zahvaljivao učitelju bez premca, koji je blagoslovio moje detinjstvo i sve do ovog časa vodio moje korake. Predvođen svojim guruom prošetao sam se kućom i dvorištem oko nje. Prostran, star i čvrsto građen ašram okruživao je svojim masivnim stubovima dvorište. Spoljni zidovi su bili pokriveni mahovinom. Po sivom ravnom krovu lepršali su golubovi i bez ustručavanja delili sa nama ašramski stan. Bašta iza kuće je mamila svojim brašnastim bananama i mango drvećem. Balkoni gornjih soba su sa tri strane okruživali dvorište. U prizemlju, rekao je učitelj, prostrana dvorana visokog plafona poduprtog stubovima koristila se samo za godišnje svečanosti Durgapuđe. Uzane stepenice su vodile u Šri Juktešvarovu dnevnu sobu s malim balkonom koji je bio okrenut prema ulici. Ašram je bio jednostavno uređen. Sve je bilo jednostavno, čisto i korisno. Tu su se nalazile i neke stolice, klupe i stolovi u zapadnjačkom stilu. Učitelj me je pozvao da prenoćim. Dva mlada učenika koji su se školovali u ašramu služili su kari od povrća. Sedeći na slamnoj prostirci pored tigrove kože, zamolio sam učitelja da mi ispriča nešto iz svog života. Činilo mi se da su prijateljske zvezde sasvim blizu, iznad balkona.
“Moje porodično ime je bilo Prija Nath Karar. Rodio sam se ovde u Seramporeu, gde mi je otac bio bogat poslovni čovek. Ostavio mi je ovu veliku kuću, nasleđenu od naših predaka, koja je sada moj ašram. Moje školovanje brzo se završilo, mada sam ga smatrao sporim i površnim. U svom ranom muževnom dobu preuzeo sam na sebe odgovornost domaćina i dobio sam ćerku koja je sada udata. Moje srednje godine života blagoslovio je svojim duhovnim vođstvom Lahiri Mahasaja. Kada mi je umrla žena, pridružio sam se redu svamija i dobio sam novo ime Šri Juktešvar Giri. To je moja biografija. Učitelj se nasmešio izrazu nestrpljenja na mom licu. Kako i u svim biografskim skicama, reči su osvetlile samo spoljašnje činjenice, a nisu otkrile njegovu unutrašnjost. “Guruđi, rado bih čuo nekoliko priča iz vašeg detinjstva.” “Svaka od tih priča je poučna, stoga ću ti ispričati nekoliko!” Njegove oči su zasijale bljeskom upozorenja. “Jednom je majka pokušala da me zaplaši strašnom pričom o duhu u mračnoj sobi. Odmah sam otišao u mračnu sobu i razočarao se ne našavši ga tamo. Otada mi više nikada majka nije pričala priče strave i užasa. Pouka iz toga glasi: pogledaj strahu u oči i on će da nestane. Druga uspomena iz ranog detinjstva vezana je za moju želju da dobijem ružnog susedovog psa. Da bih ga dobio, nedeljama sam uznemiravao čitavu kuću. Bio sam gluv za ponude lepših kućnih ljubimaca. Iz toga sledi pouka: vezanost zaslepljuje. Ona predmet koji želimo obavija imaginarnim oreolom privlačnosti. Treća priča se odnosi na prijemčivost i gipkost ili savitljivost mladog čoveka. Moja majka je usput znala da primeti: “Čovek koji je kod drugog zaposlen jeste poput roba.” To je na mene ostavilo toliki utisak da sam posle venčanja odbijao sva zaposlenja. Zarađivao sam ulaganjem svog dela nasledstva u zemlju. Iz toga sledi pouka: Osetljive dečje uši treba dobro i pozitivno savetovati. Pojmovi stečeni u mladosti urezuju se oštro u duh.” Zatim se učitelj predao spokojnom ćutanju. Oko ponoći me odveo do uskog ležaja, gde sam slatko i čvrsto spavao prve noći pod krovom svog gurua. Sledećeg jutra Šri Juktešvar me je inicirao u krija jogu . Tehniku sam već dobio od dvojice učenika Lahirija Mahasaje – svog oca i svog kućnog učitelja, svamija Kebalanande – ali, u prisustvu svog gurua tek sam osetio šta znači moć preobražaja. Od njegovog dodira u mom biću se upalilo veliko svetlo kao sjaj bezbroj sunaca stopljenih u jedan jedini plamen. Do same srži srce mi je bilo preplavljeno bujicom neizrecivog blaženstva. Tek kasno popodne uspeo sam da sebe prisilim da napustim ašram. Dok sam ulazio kroz vrata svoje kuće u Kalkuti, ušlo je sa mnom i ispunjenje učiteljevog proročanstva: “Vratićeš se za 30 dana.” Niko od rođaka nije pravio zajedljive primedbe o povratku “odletele ptičice”, čega sam se toliko pribojavao. Popeo sam se na svoje malo potkrovlje, kao kod dragog prijatelja, i izustio: “Ti si bio svedok mojih meditacija, mojih suza i oluja u sadhani. Sada sam srećno uplovio u luku svog božanskog učitelja.” Dok smo otac i ja sedeli u večernoj tišini, rekao mi je: “Sine moj, srećan sam zbog nas obojice: Pronašao si svog gurua na isto tako čudesan način kao što sam i ja pronašao svog. Sveta ruka Lahirija Mahasaje bdi nad našim životima. Pokazalo se da tvoj učitelj nije neki svetac u nedostupnim Himalajima, već je ovde, u susedstvu. Moje molitve su uslišene. U svojoj potrazi za Bogom nisi potpuno nestao iz mog vidokruga.” Otac je takođe bio srećan što ću nastaviti svoje školovanje. Sledećeg dana sam se upisao u koledž škotske crkve u Kalkuti. Proticali su srećni meseci. Čitaoci verovatno oštroumno zaključuju da su me retko viđali u učionicama koledža. Nisam mogao da odolim privlačnosti ašrama. Učitelj je bez komentara prihvatio moje stalno pristvo. Na moju veliku radost, retko je spominjao predavanja. Premda je svima bilo jasno da od mene neće nikada postati naučnik, s vremena na vreme uspevao sam da dobijem minimalne prolazne ocene. Život u ašramu je svakodnevno tekao glatko, bez čestih promena. Moj guru se budio pre zore. Ležeći, a ponekad i sedeći u postelji, ulazio je u stanje samadhija. Jednostavno je bilo otkriti da li se učitelj probudio. Nagli prestanak gromoglasnog hrkanja, zatim jedan ili dva uzdaha, ili možda pokret tela. Nakon toga usledilo bi nečujno stanje bez daha, duboko stanje jogijske radosti. Nije bio predviđen doručak, već prvo duge šetnje s guruom obalom, kojih se živo sećam. Sećajući ih se, lako sam opet s njim. Dok je rano jutarnje sunce grejalo reku, odzvanjao je njegov glas bogat istinom. Zatim bi se kupali, pa pojeli podnevni obrok. Pripremanje tog obroka prema učiteljevim svakodnevnim uputstvima, bio je zadatak mladih učenika koji su ga pažljivo izvršavali. Moj guru je bio vegetarijanac, ali pre nego što je stupio u red, jeo je jaja i ribu. Učenike je savetovao da slede neki jednostavan način ishrane, koji se pokaže da odgovara njihovoj telesnoj konstituciji. Učitelj je jeo malo. Često je jeo pirinač obojen kurkumom, sokom od cvekle ili spanaća, poprskan bivoljim maslom. Nekada bi jeo dal od sočiva ili kari od ćane sa povrćem, a kao desert kuvan pirinač sa mangom, narandžom ili plodovima kruške. Popodne bi dolazili posetioci. Neprestano se slivala čitava reka iz sveta u mirni ašram. Moj guru se prema svim ljudima ponašao ljubazno i uljudno. Nije iskazivao posebnu pažnju bogatim, moćnim ili obrazovanim, niti je ikoga omalovažavao zato što je siromašan i nepismen. Reči istine bi s poštovanjem slušao iz dečjih usta, dok bi ponekad ignorisao javno uobraženog pandita. Čoveku koji je sebe spoznao kao dušu, a ne kao telo ili ego, velika većina čovečanstva, iako u sopstvenim očima raznovrsna, međusobno je vrlo slična. Na ovoj zemlji učitelj vidi samo dve kategorije ljudi; one koji traže i one koji ne traže Boga. Njegovo merilo za procenu čoveka u osnovi se razlikuje od promenljivih merila ovog sveta. Gosti bi ponekad popodne ostali i posle osam, kada je vreme za večeru. Moj guru se nije izvinjavao i odlazio da jede sam. Iz njegovog ašrama niko nije izlazio gladan ili nezadovoljan. Nikada ga nije zbunjivala iznenadna poseta, niti je zbog nje bio u neprilici. Prema njegovim veštim uputstvima, učenici su umeli da i od ostataka hrane naprave gozbu. Međutim, ipak je bio štedljiv i dobro je rukovao svojim skromnim sredstvima, govoreći često: “Protegni se prema pokrivaču. Rasipnost će ti doneti samo neprijatnosti.” Bilo da se radilo o gošćenju ili gradnji i popravkama ašrama, ili o nekom drugom praktičnom poslu, ispoljavao je originalnost stvaralačkog duha. U tihim večernji satima često smo slušali guruovu besedu, primali to bogatstvo koje ni vreme ne može da uništi. Svaka njegova izreka je bila odmerena i isklesana od mudrosti. Njegov jedinstveni način izražavanja bio je ispunjen profinjenim samopouzdanjem. Niko drugi koga sam poznavao nije govorio kao on. Pre nego što bi dozvolio mislima da obuku haljinu govora, odmeravao bi ih na osetljivoj vagi diskriminacije. Izgledalo je da se srž istine koja je iz njega isticala poput mirisnog isparavanja duše, mogla čak i fizički opaziti. Uvek sam bio svestan prisustva žive božje manifestacije. Od težine njegove božanstvenosti, pred njim mi se glava automatski saginjala. Ako bi gosti primetili da se Šri Juktešvar previše udubio u beskonačno, brzo bi započeo razgovor. Nije bio sposoban za pozu, nikada nije paradirao svojom unutrašnjom udubljenošću. S obzirom da je uvek sjedinjen sa Gospodom, nije mu bilo potrebno posebno vreme da bi s njim uspostavio vezu. Učitelj koji je spoznao samog sebe, za sobom ostavlja stepenice meditacije. Kad se plod javi, cvet otpada. Međutim, sveci često zadržavaju neke duhovne oblike da bi učenicima pružili primer. Kada bi se približila ponoć, moj guru bi zadremao prirodno kao dete, bez uzrujavanja oko posteljine. Legao bi često i bez jastuka na uzan divan pred kojim je ležala njegova često upotrebljavana koža od tigra. Nisu bile retke filozofske rasprave koje bi trajale do jutra. Mogao je da ih započne bilo koji učenik koga je nešto istinski interesovalo. Tada nisam osećao potrebu za spavanjem niti sam bio umoran, bila mi je dovoljna učiteljeva živa reč. Mnogobrojni trenuci mog noćnog obrazovanja su se ovako završavali: “O, svanulo je! Hajde da prošetamo pored reke.” Kao vrhunac prvih meseci provedenih sa Šri Juktešvarom, bila je pouka “kako da se nadmudri komarac”. Kod kuće smo uvek koristili zavese za zaštitu od komaraca, pa sam bio zbunjen uvidevši da se ta vrsta zaštite ne koristi u ašramu. Insekti su se sasvim odomaćili i bio sam izujedan od glave do pete. Guru mi se smilovao i rekao: “Kupi zavesu sebi, a takođe i meni.” Poslušao sam ga, više nego zahvalan. Svake noći, kada bih spavao u Seramporeu, guru bi me zamolio da namestim zavese oko postelje. Jedne noći komarci su posebno bili raspoloženi da napadaju, a učitelj je izostavio da mi da uobičajeno uputstvo. Zabrinuo sam se osluškujući zujanje koje je najavljivalo nevolju. Legao sam na postelju, uputio sam molitvu u smeru komaraca da ih umilostivim. Nakon pola sata namerno sam se nakašljao da bih privukao guruovu pažnju. Mislio sam da ću poludeti od ujeda, naročito od zujanja kojim su slavili svoje krvožedne obrede. Učitelj se nije ni pomerio. Oprezno sam mu pristupio i primetio da ne diše. Tada sam ga prvi put video u jogijskom transu i bio sam prestravljen. Pomislio sam: “Možda mu je srce otkazalo.” Stavio sam mu ogledalo pod nos, a ono se nije zamaglilo od disanja. Kako bih se sasvim uverio, držao sam mu nekoliko minuta zatvorena usta i nosnice. Telo mu je bilo hladno i nepokretno. Potpuno ošamućen, krenuo sam prema vratima da tražim pomoć. Tada je učiteljev glas zaorio od smeha: ”Tako, dakle! Vršiš eksperimente koji obećavaju! Jadni moj nos! Zašto ne ideš da spavaš, zar celi svet zbog tebe mora da se menja? Promeni sebe! Oslobodi se kompleksa komaraca.” Vratio sam se poslušno u krevet i više se nijedan insekt nije usudio da mi se približi. Shvatio sam da je moj guru pristao da kupim zavese samo da bi mi ugodio, jer se nije bojao komaraca. Svojom jogijskom moći mogao je da ih spreči da ga ujedaju, ili ako je hteo, mogao je da pribegne unutrašnjoj neranjivosti. Razmišljao sam: “Želi primerom da mi pokaže da ono što treba da postignem jeste jogijsko stanje.” Pravi jogi može da pređe u nadsvesno stanje i da se u njemu zadrži bez obzira na smetnje, kojih na ovoj zemlji uvek ima – zujanje insekata, prodorni bljesak dnevnog svetla, itd. Onda biva nagrađen zvucima i prizorima unutrašnjih svetova koji su lepši od raja iz koga je prognan. Komarci su u ašramu poslužili da me, jednog blagog trenutka u sumrak, još nečemu nauče. Moj guru je tumačio svete tekstove, u tome mu nije bilo ravnog. Uživao sam u savršenom miru kraj njegovih nogu. Idilu je narušio jedan komarac i započeo sa učiteljem da se takmiči za moju pažnju. Dok mi je zabadao svoju otrovnu iglu u bedro, automatski sam zamahnuo svojom osvetničkom rukom, ali sam odložio njegovo ubijanje jer mi je baš tog trena pala na pamet Patanđajijeva sutra o nenasilju.80 Učitelj me je pitao: “Zašto nisi dovršio ono što si započeo?” “Učitelju, da li vi to zastupate oduzimanje života?” “Ne, ali si ti u svom duhu već zadao smrtonosni udarac.” “Ne razumem!” “Patanđali je pod nenasiljem podrazumevao uklanjanje želje za ubijanjem.” Šri Juktešvar me je čitao kao otvorenu knjigu. Dodao je: “Ovaj svet je nepodesan za doslovnu primenu nenasilja. Ljudi mogu biti prisiljeni da istrebe štetočine, ali ne da pod podjednakom prisilom osećaju bes i neprijateljstvo. Svi oblici života imaju podjednako pravo da udišu vazduh maje. Svetac koji otkrije tajnu stvaranja živeće usklađen s bezbrojnim njegovim zagonetkama. Svi koji uspeju da savladaju unutrašnju strast za razaranjem, shvatiće tu istinu.” “Da li onda treba radije da se žrtvujemo, nego da ubijemo divlju zver?” “Ne, ljudsko telo je dragoceno. Zbog svojih jedinstvenih centara u mozgu i kičmenoj moždini, ono poseduje najveće mogućnosti za razvoj. Napredan jogi može da obuhvati i izrazi božanstvo u njegovim najuzvišenijim vidovima, za šta nije opremljen nijedan niži oblik života. Istina je da se preuzima dug lakog greha ako se bude prisiljen na ubijanje životinje ili neke druge žive stvari. Međutim, Vede uče da je lakoumno gubljenje ljudskog tela ozbiljno kršenje karmičkog zakona.” Odahnuo sam, jer se ne događa uvek da sveti spisi podržavaju ljudske prirodne nagone. Koliko znam, učitelj se nikada nije suočio s tigrom ili leopardom, ali jednom se pred njim našla smrtonosna kobra, samo da bi osetila snagu njegove ljubavi. To se desilo u Puriju, gde je moj guru imao još jedan divan ašram, smešten u blizini Bengalskog zaliva. S učiteljem je bio njegov mladi učenik Prafula, koji je pričao: “Sedeli smo napolju u blizini ašrama. Nedaleko od nas pojavila se kobra, živi užas. Besno je podigla glavu jurišajući na nas. Učitelj je uskliknuo radosno kao da pozdravlja dete. Zaprepastio sam se kad sam video da počinje ritmički da pljeska dlanovima.81 Zabavljao je strašnu posetiteljku. Ostao sam smiren, ali u sebi sam se vatreno molio. Tada je zmija, sasvim blizu učitelja, stala nepokretna kao da je namagnetisana njegovom nežnošću, a onda se uputila između Šri Juktešvarovih nogu prema žbunju u kome je iščezla. Tada mi nije bilo shvatljivo zašto je učitelj pljeskao dlanovima, a kobra ga nije napala. Kasnije sam shvatio da se naš božanski guru ne boji da će ga povrediti bilo koje stvorenje.” Jednog dana tokom prvih meseci u ašramu, jednog popodneva zapazio sam da me Šri Juktešvar pažljivo gleda. Rekao mi je: “Mukunda, previše si mršav.” Ta primedba je pogodila moju bolnu tačku. Nisam ni sam voleo svoje upale oči i ispijen lik, jer su me od detinjstva pratile hronične probavne smetnje. U mojoj sobi, na polici, stajale su bezbrojne bočice tonika za jačanje, ali mi nijedan nije pomogao. Ponekad sam se pitao vredi li zbilja živeti s tako nezdravim telom. Učitelj mi je rekao: “Lekovi su ograničenog dejstva, a božanska kreativna sila nije. Veruj u to i postaćeš zdrav i snažan.” Njegove reči su me uverile istog časa da se ta istina može primeniti i u mom životu. Nijedan od brojnih iscelitelja nije uspeo da me nadahne tako jakom verom. Onda sam iz dana u dan postajao sve snažniji. Tokom dve nedelje, zahvaljujući tajnom blagoslovu Šri Juktešvara, postigao sam težinu koju sam u prošlosti toliko želeo, a želudačne smetnje su zauvek nestale. Kasnije sam bio u prilici da budem svedok brojnih trenutnih isceljenja osoba koje su patile od dijabetesa, tuberkuloze, epilepsije i paralize. Sumnjam da je iko od njih bio zahvaliniji mom guruu od mene, što me je oslobodio od mog mršavog i ispijenog izgleda. Šri Juktešvar mi je priznao: “Pre mnogo godina i ja sam žudeo da se udebljam. Dok sam se oporavljao od teške bolesti, otišao sam u posetu Lahiriju Mahasaji. Rekao sam mu da sam bio bolestan i da sam izgubio mnogo kilograma.” Odgovorio mi je: “Vidim, Juktešvare, da si sebe sam učinio bolesnim, a sada misliš da si mršav.” Nikako nisam očekivao takav odgovor, međutim moj guru je dodao, hrabreći me: “Da vidimo. Uveren sam da bi se sutra mogao već osećati bolje.” Moj prijemčivi duh je prihvatio njegove reči kao poruku o tajnom lečenju. Potražio sam sledećeg jutra Lahirija Mahasaju i rekao mu, sav blistajući od radosti: “Gospodine, danas se osećam mnogo bolje.” Odgovorio mi je: “Zaista! Danas si sam sebe ojačao.” Protestovao sam: “Ne, učitelju, vi ste taj koji mi je pomogao. Ovo je prvi put posle dugih nedelja da se osećam nešto snažnijim.” “O, da! Tvoja bolest je bila prilično teška, telo ti je osetljivo. Ko zna kako ćeš se osećati sutra.” Pretrnuo sam na pomisao da bi se mogla vratiti moja slabost. Sledećeg jutra jedva sam se dovukao do kuće Lahirija Mahasaje i rekao mu: “Gospodine, opet sam bolestan.” Pogledao me je podrugljivo i rekao: “Tako, dakle, opet si se onesposobio.” Moje strpljenje je bilo pri kraju, pa sam reao: “Učitelju, sada vidim da me iz dana u dan ismejavate. Ne shvatam zašto ne verujete mojim iskrenim rečima.” “Tvoje misli su te naizmenično činile zdravim i bolesnim.” Moj guru me je pogledao s ljubavlju i rekao: “Video si kako tvoje zdravlje prati u stopu tvoja podsvesna očekivanja. Misao je sila isto kao elektricitet i gravitacija. Ljudski duh je iskra svemoćne božje svesti. Imao sam priliku da ti pokažem kako će se sve u šta tvoj duh snažno veruje, odmah i dogoditi.” Znajući da Lahiri Mahasaja nikada ne govori ništa suvišno, zahvalno sam mu odgovorio sa strahopoštovanjem: “Učitelju, budem li mislio da sam zdrav i da ću ponovo imati svoju prethodnu težinu, hoće li se to i ostvariti?” Odgovorio mi je usmerivši ozbiljan pogled u moje oči: “To će se ostvariti.” Istog trena sam osetio da mi raste snaga, ne samo snaga nego i težina. Lahiri Mahasaja je zaćutao i povukao se u tišinu. Pošto sam kraj njegovih nogu proveo nekoliko sati, vratio sam se u kuću moje majke, gde sam odsedao kada bih boravio u Benaresu. Majka nije mogla da poveruje svojim očima, pa me je pitala: “Sine moj, šta se desilo? Da li si natekao od vodene bolesti?“ Telo mi je bilo podjednako zaobljeno i snažno, kao i pre bolesti. Izmerivši se, video sam da sam u jednom danu dobio pedeset funti. Ta težina mi je ostala zauvek. Prijatelji i poznanici, koji su me videli onako mršavog, bili su zaprepašćeni. Neki od njih su zbog toga izmenili svoj život i postali učenici Lahirija Mahasaje. U Bogu probuđen, moj guru je znao da ovaj svet nije ništa drugo do stvoriteljev opredmećeni san. Budući da je bio potpuno svestan svog jedinstva sa božanskim sanjačem, Lahiri Mahasaja je mogao da materijalizuje i dematerijalizuje sanjane atome pojavnog sveta.“83 Šri Juktešvar je zaključio: ”Svime što je stvoreno upravljaju zakoni. Principi koji deluju u spoljašnjem svemiru, a koje naučnici mogu da otkriju, zovu se prirodni zakoni. Međutim, postoje suptilniji zakoni, koji upravljaju duhovnim nivoima i unutrašnjim kraljevstvom svesti. Ti principi se mogu spoznati naukom joge. Učitelj, koji je spoznao sebe, a ne fizičar, jeste čovek koji razume istinsku prirodu materije. Posluživši se tim znanjem, Hrist je mogao da vrati slugi uho, kada mu ga je odsekao jedan od učenika.”84 Kada se radilo o tumačenju svetih spisa, moj učitelj je bio bez premca. Mnoge od mojih najsrećnijih uspomena povezane su s njegovim govorima. Dragulje svojih misli on nije bacao u pepeo nepažnje i gluposti. Nemiran pokret tela ili trenutak odsutnosti duha, bili su dovoljni da naglo zaustave učiteljevo izlaganje. Bespoštedno sledeći moju pažnju, tog jutra Šri Juktešvar je prekinuo svoj govor: “Nisi prisutan.” Protestovao sam: “Guruđi, nisam se ni pomerio, niti sam trepnuo. Mogu da ponovim svaku reč koju ste izgovorili.” “Upkos tome, nisi me pratio do kraja. Tvoj prigovor me prisiljava da ti kažem da si u svom duhu izgrađivao tri ustanove. Jedna je bila u šumovitoj ravnici, druga na vrhu brežuljka, a treća na obali okeana.” Zaista su mi se u glavi, podsvesno, vrzmale te nejasne misli. Pogledao sam Šri Juktešvara, izvinjavajući se. “Šta da radim s učiteljem koji prodire u moja besciljna razmišljanja?” “Ti si mi sam dao to pravo. Suptilne istine koje tumačim ne mogu da se shvate bez potpune usredsređenosti. Ukoliko zaista nije potrebno, ja ne ulazim u skrivene tuđe misli. Ljudi imaju prirodno pravo da tamo lutaju. Ni Gospod čak ne ulazi tamo nepozvan, pa se ni ja ne bih usudio da se namećem. “Učitelju, vi ste uvek dobrodošli!” “Tvoji graditeljski snovi će se ostvariti kasnije, sada je vreme za učenje.” Svojim jednostavnim načinom, uzgred je moj guru otkrio da zna za tri važna buduća događaja, koji će se desiti u mom životu. Od ranog detinjstva javljale su mi se vizije tri građevine, od kojih se svaka nalazila u drugačijem predelu. Onim redom koji je Šri Juktešvar predvideo, vizije su se i uobličile. Prvo sam u šumovitoj ravnici u Rančiju osnovao školu joge za dečake, zatim američko sedište na brežuljku u Los Anđelesu, i na kraju koloniju svetskog bratstva na jugu Kalifornije, na obali Pacifika. Učitelj nije nikada davao bahate izjave, poput: “Predskazujem da će se dogoditi to i to!” Više je voleo da njegov sagovornik to nasluti: “Zar ne misliš da bi se to moglo desiti?” Međutim, njegove jednostavne reči su skrivale proročansku moć. Nije bio nikada prisiljen da ih opozove, jer njegova proročanstva, premda prekrivena velom, nikada nisu bila pogrešna. Šri Juktešvar je po prirodi bio povučen i trezven. U njegovoj ličnosti nije bilo ničega sličnog duhom odsutnom slaboumnom vizionaru. Sa nogama čvrsto na zemlji, a glavom u nebeskom okrilju, divio se praktičnim ljudima. Imao je običaj da govori: “Svetost nije tupost! Božanska opažanja ne čine ljude bespomoćnim. Izražavanjem vrline u aktivnosti, inteligencija se maksimalno razvija.” U primeru učiteljevog života, uvideo sam kolika razlika postoji između duhovnog realizma i nerazgovetnog, tamnog misticizma koji mu po svojoj spoljašnosti može biti sličan. Moj guru je nerado govorio o nadfizičkim područjima. Jedina njegova čudesna aura, bila je aura savršene jednostavnosti. U razgovoru je izbegavao aluzije koje bude zaprepašćenje, a na delu se slobodno izražavao. Drugi su govorili o čudima, ali nisu mogli ništa da pokažu. Šri Juktešvar je retko spominjao suptilne zakone, ali ih je u tajnosti primenjivao kako je hteo. Objašnjavao je: “Ljudi koji su spoznali Istinu ne izvode čuda dok ne dobiju unutrašnju dozvolu. Bog ne želi da se svima, bez razlike,85 otkrivaju tajne njegovog stvaranja. Sem toga, svaki čovek na svetu ima neotuđivo pravo na svoju slobodnu volju. Takvu nezavisnost, svetac nikada ne osporava.” Uobičajeno učiteljevo ćutanje je bilo prouzrokovano njegovim dubinskim opažanjem beskonačnog. Nije bilo vremena za beskrajna “otkrovenja” u kojima provode dane učitelji koji nisu spoznali Istinu. Duhovita izreka iz svetih hindu spisa to znalački ovako opisuje: “Kod plitkih ljudi, ribe sićušnih misli prave velike talase, a u okeanskim duhovima, kitovi nadahnuća jedva malo namreškaju površinu.” Obzirom da je držanje mog gurua uvek bilo neupadljivo, mali je broj njegovih savremenika u njemu video nadčoveka. Poslovica: “Budala je onaj ko ne može da sakrije svoju mudrost”, nije mogla da se primeni na mog mirnog i nedokučivog učitelja. Iako se Šri Juktešvar, kao i svi ostali ljudi, rodio kao smrtan čovek, uspeo je da se poistoveti s vladarem vremena i prostora. Kada se radilo o stapanju božanskog i ljudskog, za njega nisu postojale nepremostive prepreke. Vremenom sam spoznao da takve prepreke postoje samo u nepostojanju ljudske sklonosti duhovnim pustolovinama. Kad god bih dodirnuo Šri Juktešvarova sveta stopala, telo bi mi pobožno zatreperilo. Jogiji kažu da učitelj može duhovno da namagnetiše učenika ako ga ovaj dodirne s poštovanjem. Tom prilikom se javlja fina struja koja često odstranjuje nepoželjne obične mehanizme u mozgu poklonika i korisno menja brazde njegovih svetovnih sklonosti. Može se dogoditi da mu se makar na trenutak podignu tajni velovi maje i da proviri u realnost blaženstva. Celo telo mi je bljesnulo žarom oslobođenja kad god bih, po indijskom običaju, kleknuo ispred svog gurua. Učitelj mi je rekao: “Čak i kada je Lahiri Mahasaja ćutao, ili razgovarao o nečemu drugom, a ne o temama vezanim za religiju, prenosio mi je znanje koje ne može rečima da se izrazi.“ Na mene je Šri Juktešvar podjednako delovao. Ako bih došao u ašram zabrinut ili ravnodušan, primetio bih da se moj stav neosetno menja. Dovoljno je bilo da pogledam svog gurua, pa da me obuzme isceljujući mir. Svaki s njim proveden dan, bio je novi doživljaj radosti, mira i mudrosti. Nikada ga nisam video obmanutog, ili opijenog gramzivošću, ganutošću, besom, ili nekom drugom vrstom ljudske vezanosti. U zoru i u sumrak86 učitelj je ovako podsećao učenike na potrebu za krija jogom: “Tiho se šunja tama maje. Požurimo unutra, kući.” Novi učenici bi ponekad izražavali sumnju, jesu li dostojni da se bave jogom. Šri Juktešvar ih je tešio: “Zaboravite prošlost. Prošli životi svih ljudi crne se od sramote. Nepouzdano je ljudsko ponašanje sve dok se ljudi ne usidre u Bogu. Ubuduće, sve će biti bolje, ako sada uložite duhovni napor.” Uvek je u ašramu bilo mladih učenika, jer se učitelj celog svog života interesovao za njihovo duhovno i intelektualno obrazovanje. Čak i neposredno pred smrt, primio je na školovanje dva šestogodišnja dečaka i jednog šesnaestogodišnjeg mladića. Usmeravao je njihov duh i život sa pažljivom disciplinom u kojoj je etimološki ukorenjena reč discipulus – učenik. Stanovnici ašrama su voleli i poštovali svog gurua. Tihi poziv udarcem dlanom o dlan bio je dovoljan da mu se željno odazovu. Kada je bio raspoložen da se povuče i ćuti, niko se nije usuđivao da progovori. Kada bi odzvanjao njegov radosni smeh, deca su ga smatrala svojim drugom. Učitelj je retko zahtevao od drugih neku ličnu uslugu, a nije prihvatao ni pomoć učenika ako ne bi bila spontana i iskrena. Oprao bi sam svoju odeću bez reči, ako bi učenici zanemarili taj časni zadatak. Nosio je tradicionalnu odeću oker boje za svamije. Njegove cipele bez pertli, u skladu s jogijskim običajem, bile su od tigrove ili jelenske kože. Tečno je govorio engleski, francuski, hindu i bengalski, a prilično dobro je poznavao i sanskrit. Strpljivo je učio svoje mlade učenike promišljenim rečenicama koje je smislio za učenje engleskog i sanskrita. Šri Juktešvar je bio pažljiv prema svom telu, ali ne i zaokupljen njim. Isticao je da se beskonačno uvek ispoljava u duševnom i telesnom zdravlju. Odvraćao je od svake krajnosti. Jednom je jedan učenik, jako zaokupljen svojim telom, počeo dugotrajan post, na šta se guru nasmejao i rekao: “Zašto psu ne baciš kost.” Zdravlje mu je bilo odlično i nikada ga nisam video bolesnog. Učenicima je dozvoljavao da idu kod lekara, ako se činilo potrebnim. Svrha toga bilo je poštovanje svetovnih običaja. “Lekari moraju da nastave svoj posao lečenja božjim zakonima primenjenim na materiju.” Hvalio je superiornost mentalne terapije, i često ponavljao: “Mudrost je najveći čistač.” Obično je govorio: “Telo je nepouzdan prijatelj. Dajte mu ono što mu pripada, ali ništa više. Bol i uživanje su prolazni. Sve dualnosti podnosite mirno, istovremeno nastojeći da izmaknete njihovoj moći nad vašim duhom. Kroz vrata mašte ulazi bolest, podjednako kao i ozdravljenje. Ne verujte u postojanje bolesti, čak ni kada ste bolesni. Posetilac na koga ne obraćate pažnju, otići će.” Među Šri Juktešvarovim učenicima bili su i mnogi lekari kojima je govorio: “Onaj ko je proučio fizičke zakone, lako će izučiti zakone duše. Neposredno iza telesne strukture skriven je suptilan duhovni mehanizam.” Savetovao je svoje učenike da u sebi ujedine vrline Istoka i Zapada. On je sam po svojim spoljašnjim običajima bio izraziti Zapadnjak, ali je u sebi imao orijentalni duh. Hvalio je napredne i higijenske navike Zapada, a i religiozne ideale koji su vekovima Istok obavijali oreolom.
Disciplina mi nije bila strana. Otac je kod kuće bio strog, a Ananta često i vrlo oštar, međutim, školovanje kod Šri Juktešvara ne može da se opiše drugačije nego kao vrlo drastično. Po svojoj prirodi sklon savršenstvu, moj guru je prema svojim učenicima bio izuzetno kritičan, bilo da se radilo o važnim stvarima, ili o suptilnim nijansama ponašanja. Jednom prilikom je primetio: “Lepo ponašanje, bez iskrenosti, jeste poput lepe mrtve gospođe. A ikrenost bez uljudnosti je kao hirurški nož – delotvoran, ali neprijatan. Međutim, kada je iskrenost povezana sa uljudnošću, pomaže i dostojna je divljenja.” Očigledno je učitelj bio zadovoljan mojim duhovnim napretkom, jer ga je retko spominjao. Međutim, slušao sam prekore kada se radilo o drugim stvarima. Glavni moji gresi su bili odsutnost duha, povremeno padanje u tužna raspoloženja, nepoštovanje nekih pravila ponašanja i povremeno odsustvo metodičnosti. Učitelj je primetio: “Gledaj kako ti je otac dobro organizovao svoje aktivnosti i kako su one u svakom pogledu uravnotežene.” Dva učenika Lahirija Mahasaje ubrzo su se srela, pošto sam počeo da odlazim na hodočašće u Serampore. Otac i Šri Juktešvar divili su se jedan drugom. Njihov unutrašnji život je bio od duhovnog granita koji nije podlegao zubu vremena. Od nekog usputnog učitelja, u nekom svom prošlom životu, prihvatio sam nekoliko pogrešnih pouka. Rečeno mi je da učenik ne treba da se napreže u svojim svetovnim dužnostima. Kada bih zanemario, ili aljkavo obavio svoje zadatke, nisam bivao kažnjen. Ljudska priroda lako usvaja takve pouke. Pod Juktešvarovim štapom, koji nikoga nije štedeo, uskoro sam se probudio iz prijatnog sna neodgovornosti. Šri Juktešvar je govorio: “Oni koji su isuviše dobri za ovaj svet, svojim prisustvom krase neki drugi. Sve dok udišeš zemaljski vazduh, obavezan si da sa zahvalnošću služiš zemlji. Samo onaj ko je sasvim ovladao stanjem bez daha,90 oslobođen je kosmičkih imperativa. Neću propustiti da te obavestim kad postigneš to konačno savršenstvo.“ Moj guru se nije mogao podmititi čak ni ljubavlju. Nije bio popustljiv ni prema onima koji su mu se, poput mene, svojevoljno ponudili za učenike. Bez obzira na to da li smo bili sami, okruženi drugim učenicima ili nepoznatim osobama, govorio je uvek bez okolišavanja i strogo je davao ukore. Čak ni najneznatniji propust, površnost, i najsitnija nedoslednost nisu mogli da umaknu njegovim prekorima. Teško je bilo podneti takav ponižavajući postupak, ali sam odlučio da mu dopustim da poravna sve moje psihičke kovrdže. Dok je radio na toj titanskoj promeni, mnogo puta sam se zateturao pod težinom njegovog disciplinskog čekića. Uveravao me je: “Ako ti se ne dopadaju moje reči, možeš da odeš kad god zaželiš. Ništa drugo od tebe ne želim nego da se popraviš. Ostani samo ako osećaš da je to za tebe korisno.” Danas sam učitelju zahvalan, više nego što rečima mogu da izrazim, za svaki ponižavajući udarac mojoj taštini, i za svako vađenje pokvarenog zuba u mojim metaforičkim čeljustima. Teško je razbiti tvrdo jezgro ljudskog samoljublja sredstvima koja nisu gruba. Kada se jednom razbiju, u nama se konačno stvara prolaz za božansko, koje je uzalud nastojalo da proklija kroz kamena srca sebičnosti. Toliko je bila prodorna Šri Juktešvarova intuicija, da je često odgovarao na neizrečenu misao, ne obazirući se na ono što je učenik govorio. Površinski smisao ljudskih reči retko ukazuje na motive zbog kojih su izrečene. Ovakav je bio savet mog gurua: “Nastoj da osetiš misli koje leže u pozadini, iza bujice reči.” Međutim, božanska pronicljivost je neprijatna svetovnom uhu. Stoga učitelj nije bio popularan među površnim učenicima. Mudri, kojih je uvek malo, veoma su ga poštovali. Usuđujem se da kažem da bi Šri Juktešvar bio najtraženiji učitelj u Indiji, da nije bio tako otvoren i strog na rečima. Priznao mi je: “Strog sam prema onima koji dođu da ih podučavam. To je moj način, uzmi ga ili ostavi, nikada ne pravim kompromise. Međutim, ti ćeš prema svojim učenicima biti mnogo blaži, jer je to tvoj način. Ja nastojim da čistim samo vatrom strogosti i da žarim više nego što prosečan čovek može da podnese. Blag pristup ljubavlju takođe menja. Ako se mudro primene, nepopustljive i popustljive metode podjednako su delotvorne. Ići ćeš u strane zemlje, gde ljudi baš ne cene grube napade na svoj ego. Na Zapadu učitelj ne može da širi puruku Indije ako ne poseduje obilnu zalihu strpljenja i obazrivosti.” Ne želim da se izjašnjavam o tome koliko su se učiteljeve reči kasnije pokazale istinitim! Mada su mu njegove oštre reči onemogućile da stekne veliki broj sledbenika dok je boravio na zemlji, njegov živi duh se još i danas ispoljava u celom svetu kroz istinske poklonike njegove krija joge i drugih njegovih učenja. Osvojio je u ljudskim dušama veće posede nego što je ikada Aleksandar Veliki sanjao da će ih osvojiti na zemlji. Učitelj je imao običaj da sitne, zanemarljive nedostatke iznosi pažljivo, s izrazom velike ozbiljnosti. Jednog dana je došao moj otac da se pokloni Šri Juktešvaru. Verovatno je očekivao da će učitelj da me pohvali.
Bio je zapanjen kada je primio dugačak izveštaj o mojim nesavršenstvima, pa je požurio da me vidi. Nije znao da li da se smeje ili da plače: “Sudeći po rečima tvog gurua, očekivao sam da si potpuno propao.” Jedini razlog Šri Juktešvarovog nezadovoljstva mnome u to vreme, bio je što sam, uprkos njegovog blagog upozorenja, nastojao da preobratim jednog čoveka na duhovni put. Ogorčen, brzo sam potražio svog gurua. Dočekao me je oborenog pogleda, kao da je svestan svoje krivice. Jedino sam tada video božanskog lava krotkog. Sa uživanjem, do dna sam iskapio taj jedinstveni trenutak, rekavši: “Gospodine, zašto ste me tako nemilosrdno osudili pred ocem? To ga je zapanjilo. Da li je to bilo pravedno?” U Učiteljevom glasu sam osetio izvinjenje: “To se neće ponoviti.” Istog trenutka sam bio razoružan. Kako je spremno veliki čovek priznao svoju grešku! Mada nikada više nije narušavao duševni mir mog oca, moj guru me je i dalje bezobzirno sekirao gde god, i kad kod mu je to bilo zgodno. Dok bi opširno kritikovao ostale učenike, novi učenici bi mu se često pridružili, mudri poput gurua, pravi uzori besprekornog oštroumnog razlikovanja. Međutim, onaj ko napada, ne sme da bude bez odbrane. Isti zajedljivi učenici bi ubrzo pobegli, čim bi učitelj javno odapeo u njihovom smeru nekoliko strela iz svog analitičkog tobolca. Šri Juktešvarov komenatar o tim beguncima je bio ovakav: “Mekane unutrašnje slabosti, koje se čak i na najblažu kritiku bune, jesu poput obolelih delova tela koji izmiču čak i pred najnežnijim dodirom.” Ima učenika koji traže gurua prema svojoj slici i prilici. Takvi bi se ponekad žalili da ne razumeju Šri Juktešvara. Jednom prilikom sam im odgovorio: “Ne razumete ni Boga. Kada budete u stanju da shvatite sveca, i sami ćete biti sveci. Među milijardama tajni, koje svake sekunde dišu ovaj neobjašnjivi vazduh, ko bi se usudio da zahteva neposredno razumevanje nedokučive prirode jednog učitelja?” Učenici su dolazili, a i odlazili. Svi koji su čeznuli za glatkim putem saosećanja i lako stečenih priznanja, to u ašramu nisu nalazili. Učitelj je nudio utočište i duhovno vođstvo za večnost, međutim, mnogi su želeli i balzam za svoj ego. Radije su odlazili da prihvate bezbrojna poniženja života, nego ma kavu poniznost. Šri Juktešvarovi jarki zraci, kao i jasni prodorni sjaj njegove mudrosti, bili su suviše snažni za njihovu duhovnu bolest. Potražili bi nekog manjeg učitelja, koji bi im u hladovini laskanja dopuštao miran san neznanja. Tokom prvih meseci provedenih s učiteljem, strahovao sam od njegovih prekora. Međutim, ubrzo sam uvideo da su oni rezervisani samo za one učenike koji su tražili njegovu verbalnu vivisekciju. Ako bi neki učenik na mukama protestovao, Šri Juktešvar bi zaćutao, ne uvredivši se. Ponekad reči nisu bile gnevne, već mudre i nelične. Učiteljeva pronicljivost nije bila namenjena ušima nepripremljenih slučajnih posetilaca. Retko bi nekada nešto rekao o njihovim nedostacima, čak i ako bi bili očigledni. Međutim, prema učenicima koji su ga molili za savete, osećao je veliku odgovornost. Zbilja je hrabar guru koji se ne prihvata da preobražava grubu rudu, egom prožetog čovečanstva! Hrabrost sveca se zasniva na njegovoj samilosti prema slepima koji posrću po ovom svetu. Kada sam prevazišao svoje unutrašnje ogorčenje, zapazio sam da se broj Šri Juktešvarovih opomena značajno smanjio. Gotovo neprimetno, učitelj je postao blaži prema meni. Vremenom sam srušio sve zidove racionalizacije i podsvesne uzdržanosti, kojima se obično štiti ljudska ličnost91. Nagrada za to je bila da sam bez napora živeo u skladu sa svojim guruom. Otkrio sam da je postao poverljiv, uviđavan, i da me voli. Po prirodi povučen, svoju naklonost, međutim, nije izražavao rečima.
Moj temperament je uglavnom sklon predanosti. Prvo sam bio zbunjen kada sam otkrio da je Šri Juktešvar pun đnane, a naizgled bez bhaktija, i najčešće se izražava terminima hladne spiritualne matematike. Međutim, kada sam svoju prirodu postepeno prilagodio njegovoj, nisam primetio da se moja predanost Bogu smanjuje, već da se, štaviše, povećava. Prosvetljeni učitelj u svakom slučaju može da vodi razne učenike, uzimajući u obzir njihove urođene sklonosti. Mom odnosu prema Šri Juktešvaru, iako donekle škrtom na rečima, nije nedostajala rečitost. Na svojim mislima bih često nalazio njegov ćutljivi potpis, pa reči nisu bile potrebne. Dok sam sedeo ćuteći pored njega, osećao sam kako se njegovo obilje tiho preliva preko mog bića. Šri Juktešvarov nepristrasan sud jasno se pokazao tokom prvih mojih letnjih praznika. Radovao sam se prilici da nekoliko meseci neprekidno provedem u Seramporeu sa svojim guruom. Učitelj je bio zadovoljan oduševljenjem koje sam pokazao prilikom dolaska, pa je rekao: “Preuzećeš brigu o ašramu. Tvoja dužnost će biti primanje gostiju i nadzor ostalih učenika.” Dve nedelje kasnije, primljen je u ašram na školovanje mladi seljak iz istočnog Bengala. Vrlo inteligentan, ubrzo je stekao Šri Juktešvarovu naklonost. Iz nekog neshvatljivog razloga, učitelj je prema novom učeniku zauzeo nekritičan stav. Pošto je dečak proveo sa nama samo mesec dana, učitelj je dao nalog: “Mukunda, neka Kumar preuzme tvoje dužnosti, a ti se pozabavi kuvanjem i čišćenjem. Kumar, kome je položaj vođe udario u glavu, postao je sitničav kućni tiranin. Ostali učenici, u svojoj ćutljivoj pobuni, svakodnevno su se i dalje obraćali meni za savete. Posle tri nedelje, čuo sam iz susedne sobe Kumara kako se žali našem guruu: ”Mukunda je nemoguć! Mene ste postavili za nadzornika, a ipak svi odlaze kod njega i slušaju ga.” Oštar učiteljev ton Kumaru je bio nepoznat: “Zato sam njega postavio u kuhinju, a tebe u salon. Na taj način si shvatio da pravi vođa želi da služi, a ne da vlada. Želeo si Mukundin položaj, ali nisi se pokazao dostojnim tog položaja. Vrati se svom prethodnom poslu pomoćnika kuvara.” Nakon tog ponižavajućeg događaja, učitelj je prema Kumaru zauzeo svoj prethodni stav neobične popustljivosti. Ko može da reši zagonetku privlačnosti? Naš guru je u Kumaru otkrio očaravajući izvor – izvor kojim ostali učenici baš nisu bili očarani. Premda je novi dečak bio Šri Juktešvarom miljenik, nisam bio ni zbunjen, niti nezadovoljan. Lične sklonosti i nesklonosti, koje nalazimo čak i kod učitelja, obogaćuju život. Po prirodi ja se retko obazirem na detalje, a od Šri Juktešvara sam tražio nešto više od površne pohvale. Jednog dana Kumar mi je bez ikakvog razloga uputio nekoliko otrovnih reči, koje su me jako povredile. Upozorio sam ga, osećajući intuitivno istinitost svog upozorenja: “Toliko si naduven, da ćeš se rasprsnuti. Ako se ne budeš lepše ponašao, jednog dana će ti zatražiti da napustiš ašram.” Kumar je, sarkastično se smejući, ponovio te reči našem guruu, koji je tog trenutka ušao u sobu. Očekujući da ću sigurno biti izgrđen, krotko sam se povukao u ugao. Učiteljev odgovor je zvučao neobično hladno: “Možda je Mukunda u pravu?” Nakon godinu dana Kumar je otišao da poseti kuću u kojoj je proveo svoje detinjstvo. Nije se obazirao na neodobravanje Šri Juktešvara, koji nikada autoritativno nije upravljao kretanjem svojih učenika, već je izražavao neodobravanje svojim ćutanjem. Posle nekoliko meseci, kada se dečak vratio u Serampore, na njemu se videla neprijatna promena. Stasiti Kumar, jasnog i spokojnog lica je nestao. Pred nama je stajao seljački dečak, koji je u poslednje vreme stekao i nekoliko loših navika. Učitelj me pozvao i slomljenog srca počeo sa mnom da raspravlja o tome kako dečak sada nije podoban za ašramski život. Učiteljeve oči su bile pune suza, ali se brzo pribrao i rekao mi: “Mukunda, prepuštam tebi da kažeš Kumaru da sutra napusti ašram, jer ja to ne mogu da učinim. Dečak nikada ne bi pao tako duboko da me je poslušao. Otišao je i upao u loše društvo, odbacio je moju zaštitu. Nemilosrdni svet mora još neko vreme da mu bude guru.” Nije me oraspoložio Kumarov odlazak. Pitao sam se, tužno, kako neko ko ima moć da zadobije ljubav jednog učitelja, može da bude zaveden svetovnim dražima. Uživanje u vinu i seksu urođeno je ljudima – za to nije potrebna nikakva profinjena percepcija. Lukavstvo čula može da se uporedi sa večno zelenim oleanderom i njegovim šarenim, mirisnim cvetovima; a svaki deo biljke je otrovan. Zemlja isceljenja leži u ljudskoj nutrini i zrači sreću koju slepo tražimo u hiljadama pogrešnih smerova. U vezi sa Kumarovim brilijantnim umom, učitelj je jednom primetio: “Britka inteligencija je mač sa dve oštrice. Može, kao i nož, da se upotrebi konstruktivno i destruktivno – da se iseče čir neznanja, ili samome sebi da se odrubi glava. Inteligencija je na pravom putu tek kada um prizna neizbežnost duhovnog zakona.” Moj guru se družio slobodno sa muškarcima i ženama, koji su mu bili učenici. S obzirom da je video jednakost njihovih duša, nije bio pristrasan, niti je među njima pravio razliku. Govorio je: “U snu ne znaš da li si muškarac ili žena. Upravo kao što muškarac, glumeći ženu, ne postaje žena, tako ni duša kada glumi muškarca ili ženu, nema pol. Duša je čista božja slika, nepromenljiva i apsolutna.” Šri Juktešvar nije izbegavao žene, niti ih je krivio kao zavodnice. Muškarci takođe dovode žene u iskušenje. Jednom sam pitao svog gurua zašto je neki svetac nazvao ženu “vratima pakla”? Odgovorio je sarkastično: “Mora da mu je u mladosti neka žena poremetila duševni mir, inače ne bi optuživao žene, nego svoju nesavršenu samokontrolu.” Ako bi se neki posetilac ašrama usudio da ispriča dvosmislenu priču, učitelj bi na to odgovorio gvozdenim ćutanjem. Govorio je učenicima: “Ne dajte da vas šiba izazovni bič lepog lica. Kako robovi čula mogu da uživaju u svetu? Izmiču im njihovi suptilni ukusi. Čoveku sa elementarnim žudnjama, uzaludne su sve finije raznolikosti.” Dok je u majinom ropstvu, čovek mora da započne sa vežbanjem telesne samokontrole. Moj guru je, strpljivo i sa razumevanjem, savetovao sve one koji su ga molili za pomoć u prevazilaženju prirodnih nagona. Učitelj je isticao: “Kao što je legitimna i svrhovita glad, a lakomost nije, tako je i polni nagon usađen u čoveka radi produžavanja vrste, a nikako radi podsticanja nezajažljive žudnje. Iskorenite sada naopake želje, inače će vas napastvovati, čak i kada vam se astralno telo odvoji od telesnog omotača. Čak i kada je telo slabo, neka mu se duh neprestano odupire.” “Čuvajte svoju snagu. Budite kao prostrani okean, koji mirno upija u sebe sve čulne tokove. Sitne žudnje narušavaju vaš duševni mir i iscrpljuju vas. One su poput otvora u rezervoaru, koji dopuštaju isceljujućim vodama da natapaju pustinjsku zemlju materijalizma. Ako je pogrešno usmerena, silovita žudnja je najveći neprijatelj ljudske sreće. Kao lavovi samosavlađivanja krećite se svetom, i ne dozvoljavajte da se vaša čula igraju s vama kao mačka s mišem. Poklonik se na kraju oslobađa svih nagonskih prisila. Svoju potrebu za ljudskom ljubavlju preobražava u žudnju za Bogom kao jedinu ljubav, zato što je sveprisutna.” Šri Juktešvarova majka je živela u četvrti Rana Mahal u Benaresu, gde sam prvi put posetio svog gurua. Ljubazna i dobronamerna, ipak je bila žena čvrstih stavova. Jednom sam stojao na njenom balkonu i posmatrao majku i sina kako razgovaraju. Svojim mirnim razumnim načinom, učitelj je pokušavao da je u nešto uveri. U tome očigledno nije uspevao, jer je ona snažno odmahivala glavom i rekla: “Ne, ne, sine moj, odlazi! Tvoje mudre reči ništa mi ne znače! Ja nisam tvoja učenica!” Šri Juktešvar se povukao ne suprotstavljajući joj se, poput deteta koga su izgrdili. Bio sam dirnut njegovim velikim poštovanjem prema majci, čak i kada se nije ponašala najrazumnije. Ona je u njemu videla samo svog dečaka, a ne mudraca. U tom beznačajnom događaju bilo je neke privlačnosti. On je neočekivano osvetlio neobičnu narav mog gurua iz novog ugla. Bio je iznutra ponizan, a spolja nesavitljiv. Redovnička pravila ne dozvoljavaju svamiju da održava svetovne veze, pošto ih je svečano raskinuo. Ne može da obavlja porodične obrede domaćina. Međutim, Šankara, drevni reformator reda svamija, nije se držao propisa. Kada mu je umrla voljena majka, spalio je njeno telo nebeskom vatrom koja je planula s njegovog podignutog dlana. I ako ne na tako spektakularan način, Šri Juktešvar se nije obazirao na zabrane. Kada mu je umrla majka, organizovao je obrede spaljivanja pored svete reke Gang, i u skladu s drevnim običajima nahranio mnoge brahmine. Zabrane u šastrama trebalo je da pomognu svamijima da prevaziđu sve uskogrude identifikacije. Šankara i Šri Juktešvar su se potpuno stopili sa neličnim duhom, pa nije bilo potrebno da se spašavaju pravilima. Neki učitelj se ponekad namerno ne obazire na neko pravilo, s ciljem da istakne da je princip pravila iznad njegove forme, i da ne zavisi od nje. Tako je Isus dozvolio učenicima da beru kukuruz na dan odmora. Neizbežnim kritičarima je odgovorio s oporom duhovitošću: “Subota je stvorena radi čoveka, a ne čovek radi subote.”94
Retko bi Šri Juktešvar počastvovao svojom pažnjom neku drugu knjigu, osim svetih spisa. Međutim, ipak je bio upoznat sa savremenim naučnim otkrićima. Kao blistav kozer, uživao je da sa svojim gostima razmenjuje mišljenja o bezbrojnim temama. Svojim humorom i obesnim smehom, oživljavao je svaki razgovor. Mada često ozbiljan, učitelj nikada nije bio mračno raspoložen. Govorio je: “Tražiti Boga ne znači izobličavati lice. Uvek mislite na to da je susret s Bogom pogreb svih žalosti.” Neki od filozofa, profesora, pravnika i naučnika, koji su dolazili u ašram, očekivali su da će sresti ortodoksnog bogomoljca. Nadmoćan osmeh, ili podrugljiv tolerantan pogled, pokazivao je pridošlicama da ne očekuju više od nekoliko pobožnih otrcanosti. Međutim, pošto su nerado odlazili, pokazivalo je da su se uverili da Šri Juktešvar dobro poznaje specifičnosti područja njihovog znanja. Prema gostima moj guru je bio blag i ljubazan. Dočekivao ih je sa očaravajućom srdačnošću. Međutim, nepopravljivi ljubitelji sebe ponekad bi doživljavali isceljujući šok. U učitelju bi naišli na hladnu ravnodušnost, ili žestoko protivljenje – drugim rečima, na led i gvožđe! Jednom je poznati hemičar ukrstio kolja sa Šri Juktešvarom. On nije hteo da prizna Božje postojanje, jer nauka nije pronašla sredstva kojima bi se mogao otkriti. Učitelj mu je rekao uz strog pogled: “Dakle, zbog nekog neobjašnjivog razloga nije vam uspelo da u epruvetama izolujete vrhovnu silu! Preporučujem vam da izvedete jedan poseban eksperimenat. Tokom 24 sata dnevno ispitujte bespoštedno sopstvene misli. Tada se više nečete čuditi što Bog nije prisutan.” Jedan slavni pandit je doživeo sličan šok. Sa hvalisavim žarom, on je učenjima iz svetih spisa potresao noseće grede ašrama. Čitav ašram je odjekivao dok je recitovao odlomke iz Mahabharate, upanišada i Šankarinih komentara. Učitelj je upitnim tonom, kao da je do tada vladala tišina, rekao: “Čekam da vas čujem.” Pandit je time bio zbunjen. Šri Juktešvarove reči su izazvale u meni smeh koji sam jedva uspeo da odagnam, dok sam čučao u svom uglu, na pristojnoj udaljenosti od posetioca: “Možete li mi reći nešto svoje, na osnovu sopstvenog iskustva? Koji ste sveti tekst upili i usvojili? Kako su te večne istine obnovile vašu prirodu? Zar se zadovoljavate time da budete šuplji vergl, koji mešanički ponavlja tuđe reči?” Panditova zbunjenost je bila komična, rekao je: “Odustajem! Nemam nikakvu unutrašnju spoznaju.” Možda je po prvi put u životu shvatio da tačno pisanje zareza ne iskupljuje od duhovnih uplitanja. Kada je nadrinaučnik otišao, moj guru je primetio: “Ti beskrvni nadrinaučnici isuviše odišu knjiškim znanjem. Oni bi radije da filozofija bude lak intelektualni sport. Njihove uzvišene misli ni slučajno nisu povezane ni sa grubim spoljašnjim delovanjima, niti sa pokorom unutrašnje discipline!” Drugom prilikom, učitelj je istakao uzaludnost isključivo knjiškog znanja. Primetio je: “Ne mislite da se razumevanje sastoji u bogatom rečniku. Sveti spisi podstiču želju za samospoznajom i samoostvarenjem samo ako se usvajaju polako, jedna strofa za drugom. Neprekidan intelektualni rad prouzrokuje taštinu i lažno zadovoljstvo sa neproverenim znanjem.” Šri Juktešvar je izneo svoje iskustvo iz vremena kada su ga podučvali svetim spisima. To se dogodilo u šumskom ašramu iz istočnog Bengala, gde je posmatrao pedagoške postupke čuvenog učitelja Dabru Balava. Njegova jednostavna i istovremeno teška metoda, bila je uobičajena u staroj Indiji. Dabru Balava je sakupio učenike u samotnoj šumi. Pred njima je ležala otvorena Bhagavad gita. Po pola sata bi uporno zurili u jedno poglavlje, a zatim bi zatvorili oči. Prošlo bi pola sata. Učitelj bi dao kratak komentar. Opet bi, nepokretni, meditirali jedan sat. Na kraju bi guru pitao: “Jeste li razumeli?” Jedan iz grupe se usudio da kaže: “Da, gospodine”. “Ne potpuno. Tražite u rečima duhovnu životnost, koja je vekovima obnavljala Indiju.” U ćutanju je prošao još jedan sat. Učitelj je otpustio učenike i obratio se Šri Juktešvaru: “Poznaješ li Bhagavad gitu?” “Iako sam mnogo puta umom i očima pročitao njene stranice, zapravo je ne razumem.” “Hiljade njih su mi odgovorili drugačije.” Veliki mudrac se nasmešio učitelju i blagoslovio ga. “Ako se čovek usmeri samo na spoljno pokazivanje duhovnog bogatstva svetih spisa, koliko će mu vremena ostati za nečujno ronjenje po neprocenljive bisere?” Šri Juktešvar je podučavao svoje učenike istom intenzivnom metodom usredsređenosti. Govorio je: “Mudrost se ne usvaja očima, nego atomima. Kada ste uvereni u istinu svim svojim bićem, a ne samo svojim mozgom, možete skromno da garantujete njeno značenje.” Uvek je upozoravao učenike da znanje iz knjiga nije nužan korak na putu ka duhovnoj spoznaji. Primetio je: “Rišiji su jednom rečenicom izražavali tako duboke misli, da ih naučnici komentarišu generacijama. Nedogledna literalna prepreka je za trome duhove. Zar ijedna misao može brže da nas oslobodi od misli: Bog jeste – ili samo Bog?” Međutim, nije lako vratiti se jednostavnosti. Ljudima je manje stalo do Boga, nego do učene pompeznosti. Njihov ego je polaskan time što može da shvati takvu učenost. Ljudi koji su se ponosili svojim visokim svetovnim položajem, u učiteljevom prisustvu, onome što su posedovali, najčešće su dodavali i poniznost. Jednom je u ašramu na morskoj obali u Puriju, došao na razgovor sudija za prekršaje iz lokalnog suda. Taj čovek, poznat po svojoj bezobzirnosti, mogao je da nas izbaci iz ašrama. Upozorio sam svog gurua na mogućnost takvog despotskog ponašanja. On je seo i nije ustajao dok je posetilac dolazio, s nepopustljivim izrazom na svom licu. Čučao sam kraj vrata, pomalo nervozan. Šri Juktešvar me nije zamolio da donesem stolicu, pa se sudija zadovoljio drvenom kutijom. Očevidno, nije se ispunilo njegovo očekivanje da se prizna njegova važnost. Usledila je metafizička rasprava. Gost se spoticao o pogrešna tumačenja svetih spisa. Pošto je njegovo znanje bivalo sve manje i manje, njegova srdžba je bila sve veća i veća. Razum ga je napustio, ali ipak je mogao da viče: “Znate li da sam bio najbolji na postdiplomskim studijama?” Učitelj mu je odgovorio smireno: “Gospodine sudijo, zaboravljate da ovo nije sudnica. Iz vaših detinjastih primedbi zaključio bih da vam karijera u koledžu nije bila vredna pomena. Univerzitetska diploma nema veze sa vedskom spoznajom. Sveci se ne proizvode masovno svakog semestra, kao knjigovođe.” Nakon zaprepašćenjem ispunjene tišine, posetilac se srdačno nasmejao. Izjavio je: “Ovo je moj prvi susret sa nebeskim suncem.“ Kasnije je pravnim terminima, koji su očigledno bili deo njegovog bića, zatražio da i formalno postane “kandidat” za učenika. Šri Juktešvar je u nekoliko prilika, kao i Lahiri Mahasaja, obeshrabrivao “nezrele” učenike koji su želeli da se pridruže redu svamija. Oba učitelja su govorila: “Žuta odeća bez spoznaje Boga dovodi društvo u zabludu. Zaboravite spoljašnje znakove odricanja, koji mogu da vas oštete izazivajući lažni ponos. Ništa nije važno, sem vašeg svakodnevnog dohovnog napretka. Za tu svrhu služite se krija jogom.” Moj guru se lično brinuo o detaljima vezanim za upravljanje imanjem. U nekoliko slučajeva nesavesni ljudi su pokušali da otmu učitelju zemlju koju je nasledio od predaka. Odlučno, čak i sudskim putem, Šri Juktešvar je nadmudrio svakog svog protivnika. Izložio se tim bolnim naporima jer nije želeo da bude guru koji prosi, ili je na teret svojim učenicima. Jedan od razloga što je moj guru bio zastrašujuće otvoren i što se nije služio diplomatskim lukavstvima, bila je materijalna nezavisnost. Suprotno učiteljima koji moraju da laskaju onima koji ih izdržavaju, moj guru nije bio izložen otvorenom ili suptilnom uticaju tuđeg bogatstva. Nikada ga nisam čuo da traži novac, niti da napominje kako mu je za nešto potreban. U njegovom ašramu školovanje je bilo besplatno i otvoreno svim učenicima.96 U Serampore je jednog dana došao u ašram drski predstavnik suda, da pozove Šri Juktešvara na sud. Učenik po imenu Kanai i ja, bili smo prisutni. Službenik se ponašao uvredljivo prema učitelju. Prezrivo se cereći, rekao je: “Za vas će biti dobro da izađete iz ašramske hladovine i udahnete sveži vazduh sudnice.” Nisam mogao da se uzdržim. Pristupio sam mu i rekao: “Još jedna bezobrazna reč, i bićeš na tlu!” Kanai je povikao istovremeno: “Ti, ništarijo, kako se usuđuješ da huliš na Boga u ovom svetom ašramu?” Međutim, Šri Juktešvar se postavio zaštitnički prema svom napadaču: “Ne uzbuđujte se zbog sitnice. Čovek samo izvršava svoju dužnost.” Začuđen tim neočekivanim dočekom, službenik se brzo izvinio i nestao. Zaprepastio sam se kako čovek tako žestoke naravi može da bude tako smiren. Učitelj je savršeno odgovarao vedskoj definiciji božjeg čoveka: “Nežniji od cveta, kada se radi o blagosti, a snažniji od groma kada su ugrožena načela.” Na ovom svetu uvek ima onih koji, Prema Brovingovim rečima, “ne podnose svetlo, jer su sami mračni.” Poneki autsajder je umeo da prebaci učitelju neku imaginarnu uvredu. Moj nepokolebljivi guru bi ga učtivo saslušao, analizirajući sam sebe da bi video nema li u optužbi zrnce istine. Pri takvim prizorima uvek bih se setio jedne od učiteljevih jedinstvenih primedbi: “Neki nastoje da se uzvise sekući glave drugima!” Svečeva pribranost koja nikada ne zataji, ostavlja veći utisak od same propovedi. Kaže se: “Ko se teško srdi, bolji je od junaka, a ko sobom vlada, bolji je od osvajača grada!”97 Često sam razmišljao o tome kako je moj veličanstveni guru mogao da bude car ili ratnik pred kojim drhti svet, da se usmerio na svetovni uspeh i slavu. Umesto toga, odabrao je da juriša na ona unutrašnja utvrđenja gneva i samoljublja, čiji je pad čovekova veličina.

Iz knjige: Paramahansa Jogananda, Autobiografija jednog jogija

Tragalac

Svi smo mi listovi, cvetovi
I plodovi
Na različitim granama-religijama
Nerođenog i besmrtnog
Drveta života

(Šri Činmoj)

Dodajte komentar

Komentariši

Your email address will not be published.