Delo Šri Krišna Šri Krišna

Krišna – delo Bhagavad Gita

Tada reče Dhrtaraštra:[1] Željni boja na polju pravde,[2] na Kuruskom polju, okupljeni vi, moji sinovi i Pandave, Sanđayo, što učiniše?

Sanđaya mu odgovori: Kad kraljević Duryodhana spazi sve Pandave postrojene sa svojim četama, primače se svojemu učitelju Droni pa mu prozbori: Učitelju, gledaj ovu silnu vojsku što je sada uz Pandave! Postrojio je nju tvoj oštroumni učenik, sin kralja Drupade. U njoj ima mnogo slavnih i hrabrih strijelaca i svaki je od njih ravan Bhimi i Arđuni. Tamo je i Yuyudhana, i Virata, kralj Drupada, veliki borac s kola, Dhrštaketu, Ćekitana i junački kralj Kašijski, pa Purudit, Kuntibhođa, i snažni Šaibya, kao bik predvodnik! Tamo je i Yudhmanyu, neizmjerno neustrašiv, i silni Uttamauđas, i Subhadrin sinje tamo i sinovi što ih rodi Draupadi. Sve su to silni vitezovi i svi nose velike lukove.

— Počuj, prvače među dvorođenima, reći ću ti poimence sve naše odličnike koji će voditi našu vojsku: Ti si prvi među njima, pa Bhišma i Karna i uz njih Kripa koji pobjeđuje u svakome boju. Zatim Ašvatthaman, Vikarna, Saumadatta i Đayadratha. Osim njih ima još mogo junačkih bojovnika koji su meni za ljubav spremni žrtvovati svoje živote. Oboružani su svakakvim oružjem i vični su ratnome okršaju. Naša je vojska pod zaštitom Bhišme neobuhvatna, a vojska je Pandava pod zaštitom Bhime ipak obuhvatna. Vi se postavite između četa koje su vam povjerene a dužnost vam je prije svega zaštititi Bhišmu.

U taj čas čestiti i neustrašivi djed Kurua pusti bojni poklič nalik na lavlju riku i duhnu u školjku, a Duryodhani zaigra srce od silne radosti. Zatreštaše rogovi i školjke, bubnjevi i doboši, i velika se graja podiže. Stojeći na velikim kolima sa zapregom bijelih konja, Krišna i Arđuna također puhnuše u svoje nebesničke školjke. Hršikeša trubljaše u Panćađayu, a Dhananđaya u Devadattu. Jaki vitez Bhima puhnu u svoju veliku školjku Paundru, a Kuntin sin, kralj Yudhišthira, trubljaše u Anantaviđayu. Nakula i Sahadeva puhnuše pak u svoje školjke Sughošu i Manipušpaku. I sjajni strijelac, kralj Kašijski, i Šikhandin veliki borac, i Virata, i Satyaki nepobjedivi, i Draupada, a i sinovi Draupadini i uz njih silno oboružani Subhardin sin, svaki se od njih, gospodaru zemlje, oglasio duhnuvši u svoju školjku. Strahovit jek odjeknu nebom i zemljom razdirući srca Dhrtaraštrinim ratnicima.

— Gospodaru zemlje, Panduov sin na čijemu stijegu stajaše majmun gledao je postrojene bojne redove Dhrtaraštrovića i oružje koje samo što nije poletjelo pa podiže svoj luk i prozbori Hršikeši: O nepotresivi, potjeraj moja kola između ovih dviju vojski da pogledam one koji tamo stoje žudeći za bitkom i s kojima ću se sukobiti u ovome okršaju. Želio bih ih vidjeti, njih koji se ovdje okupiše da udovolje nerazumnoga Duryodhane, sina Dhrtaraštrina, i da se bore na njegovoj strani.

— Bharato, — produži Sanđaya — Hršikeša posluša Gudakešu[3] te poveze prekrasna kola i zaustavi ih između dviju vojski. Stadoše nasuprot Bhišmi i Droni i naspram svih onih zemaljskih kraljeva. I Krišna reče: Sine Prithin, pogledaj te Kurue što su se ovdje okupili!

I Prithin sin promotri obadvije vojske i vidje u njima svoje stričeve, djedove i učitelje, ujake i braću, sinove i unuke, a uz njih i brojne svoje prijatelje. Spazivši svu tu rodbinu i prijatelje, Kuntin sin osjeti beskrajnu samilost te ophrvan bolom prozbori: Kada vidjeh svoj rod, Krišno, da se radi bitke sav ovdje sabrao, odmah su klonuli svi moji udovi i usta su se moja osušila! Tijelo moje drhti, kosa se kostriješi, Gandiva klizi iz mojih šaka i čini mi se da u ognju gorim! Noge me ne drže i, rekao bih, razum me izdaje! Zlosutne predznake vidim, Kešavo! Nije mi, Krišna, stalo do pobjede, ni do svevlasti, ni do užitka! Čemu nam svi ti užici, Govindo, moć, pa i sam život, kada su baš oni zbog kojih smo sve to žudjeli ondje postrojeni za bitku i spremni žrtvovati blago i život?

— To su naši starješine, naši učitelji, sinovi, djedovi, tastovi i ujaci, unuci, šurjaci, sva naša rodbina! Ne, Madhusudano, makar i sam stradao od njihove ruke ne mogu uzeti njihove živote. Nikada to ne bih mogao učiniti, pa ni radi svevlasti nad svim trima svjetovima, a nekmoli radi ovoga jednoga. Čak i da ih smatram našim neprijateljima, grijeh će biti da im uzmemo živote. Oni su naš najbliži rod i, budu li od naše poginuli ruke, zlom bismo se ukaljali! Zar nam, Madhavo, to može donijeti ikakve dobrobiti? Ako je pohlepa njima oduzela pamet i ne vide da će zlo niknuti iz sukoba i iz istrebljenja vlastite rodbine, zašto mi, kad sve to znamo, ne spriječimo da se počini ovaj grijeh? Kad pleme propadne, odu u nepovrat i svi običaji što u njemu vrijede i grijeh zavlada. A kada grijeh zavlada, žene toga roda lako se pokvare. Ako su, Krišno, žene pokvarene, staleži će se početi miješati, a njihovo miješanje vodi u pakao i samo pleme i onoga koji ga je uništio. Kada im se uskrate zadušni obredi, plemenski praoci padaju s nebesa. Grijesi onoga tko uništi pleme izazivaju miješanje staleža, a zaboravljaju se vječiti zakoni koji vrijede za rod i za porodicu. Kako su nas učili, Đanarddano, neminovno stiže u pakao čovjek kojemu se porodični obred zatre.

— Jao nama! Nakanili smo počiniti neoprostive grijehe jer, evo, odlučismo istrijebiti rod rođeni! Sve zbog žudnje za vladanjem! Za mene je bolje da padnem goloruk pogubljen u boju oružjem od sinova Dhrtaraštre!

Sanđaya nastavi: — Izrekavši to nasred bojnog polja, Arđuna odbaci luk i strijele i sjede u kola shrvan očajem. A Madhusudana mu odvrati ucviljenom, očiju punih suza.

Blagoslovljeni reče: Arđuno, odakle taj očaj u ovome odsudnome trenu? Nije za čovjeka plemenita roda takva ljaga što zatvara nebeske dveri. Budi junak, sine Kuntin, ne pristoji ti ta sramota! Otresi se jadnoga malodušja! Ustani, ti zatorniče neprijatelja!

Arđuna mu odgovori: O Madhusudano, zar ću moći na bojištu uperiti moje strijele i na Bhišmu i na Dronu kada oni zaslužuju samo časti i štovanje? Bolje je da čovjek prosi da bi život održao nego svoje plemenite učitelje da pobije! Bili oni ili ne pohlepnici željni blaga, bit će krvlju umrljana sva buduća zadovoljstva koja ću ja okusiti! Mi ne znamo što je bolje, da li da mi pobijedimo ili da oni nas pobijede. Kada poginu ti sinovi što ih Dhrtaraštra stvori, naš će život biti gorak jer smo ih mi pogubili! Moj životni dah pomućen uzmiče pred takvim grijehom i pitam te, jer ja ne znam, što je zlo a što je dobro: U što da se sad pouzdam? Pred tobom sam ponikao, pouči me što je bolje! Potporu u tebi tražim! Kako da odagnam tugu što mi pali osjetila? Ni vladanje dobrom zemljom u obilju i spokojstvu pa ni vlast nad bogovima ne mogu me osloboditi tog bremena mojih jada!

—Rekavši to Krišni — pripovijedaše Sanđaya, — Gudakeša, strah dušmana, izusti još samo ovo: — Ja se boriti ne želim! — i ne reče više ništa. Tu na međi, pred vojskama, Hršikeša odgovori njemu tako očajnome.

Blagoslovljeni mu reče: Oplakuješ ono za čim se ne plače i ponavljaš nazovimudre riječi. Onaj tko je mudar ne žali ni žive, a kamoli mrtve. Jer nije istina da nas obojica i sve te velmože nikada prije ne bijasmo, niti je istina da kasnije nećemo biti. Svakomu stvoru koji posjeduje tijelo dolaze djetinjstvo, mladost i starost, a potom ga čeka novo tijelo. Onaj tko je mudar ne da se zbuniti. Naša osjetila primaju svojstvena iskustva: toplinu, hladnoću, bol i zadovoljstvo, ali sve to ima početak i kraj. Zato budi strpljiv, sine Bharata, jer onaj koji sve strpljivo snosi, koji je jednak u patnji i u sreći i kojega ništa ne može pomesti, vrijedan je besmrtnosti koju time stječe. Kazano je da je propast neminovna svemu što je kao tijelo sazdano, a da onaj što obitava u tijelu na može propasti nego da vječno traje. Zato; o Bharato, hajde kreni u boj!

— Ako netko misli da možeš ubiti stanovnika tijela ili da on može nekoga ubiti, griješi jer taj ne vidi pravu istinu: on niti ubija niti biva ubijen, on niti je rođen niti će umrijeti. Ako već postoji, neće biti kraja njegovu postojanju. On je nerođen, nepromjenljiv, vječan, prastar je i neće mrijeti kad mu tijelo prestane živjeti. Kako da pogine i koga i kako može ubiti onaj koji zna da je nepropadljiv, neuništiv, vječan? Kao kada čovjek odbaci odjeću koja se iznosila i odjene novu, tako onaj koji bješe utjelovljen, kad odbaci svoje istrošeno tijelo, prelazi u novo. Njega se oružje ne može dotaknuti, vatra ga ne pali, voda ne natapa niti mu vjetar može naškoditi. Na možeš ga posjeći niti spaliti, ne možeš ga utopiti ili osušiti. To je neizmjenljivo i svemoguće, to je nepokretno, postojano, vječno biće. Kazano je da ga ne možeš niti spaziti, niti promijeniti a niti razumjeti. I zato, kada već znaš da je to tako, ne pristoji ti da sada jadikuješ, moćni viteže! Čak i ako misliš da biće umire i opet se rađa, ni tada ne pristoji da ga oplakuješ jer što se rodi mora i umrijeti, a što umre, to će se ponovno roditi. Tebi ne dolikuje da žališ zbog onoga što je neizbježno. U početku sva su bića nepojavna, potom se pojave, budu ovdje neko vrijeme, a kada smrt ponovno dođe, ostaju opet bez pojave. Što je u tome za žaljenje?

— Neki ljudi misle da je to čudesno, a drugi govore o tome kao o čudu; ipak, čak i kada saznaju o tome, nitko to doista ne može pojmiti. Duh koji obitava u svakome tijelu neuništiv je i zato je žalost zbog svih tih stvorenja nedostojna tebe. Kolebljivost tebi ne pristaje! Imaj pred očima zakon svojega staleža jer za kšatriya nema ničega većega nego što je pravedna bitka. Sretnici su oni kšatriye, sine Prithin, koji, ne tražeći, nađu otvorena nebeska vrata dobivši priliku za ovakvu bitku. Ako tebi nije do pravedna boja, ako se odrekneš slave i dužnosti koje dolikuju tvojemu staležu, počinit ćeš grijeh. Razglasit će ljudi tu vječnu sramotu, a ona je ljuća onome tko prije bijaše poštovan. Svi slavni ratnici pomislit će da te je hvatao strah od bitke pa će te prezreti svi koji te nekada poštovahu. Sramota je gora i od same smrti. Tvoji protivnici izvrgnut će ruglu sve tvoje junaštvo i reći će mnogo onoga što se ne bi smjelo kazati. Ima li išta bolnije od toga?

— Ako li pogineš, stići ćeš na nebo, a ako pobijediš, uživat ćeš zemlju. Zato sada ustani, Kuntin sine, i budi odlučan kad kreneš u bitku. Neka ti budu jednaki i bol i užitak, dobit i gubitak, pobjeda i poraz! Spremi se stoga za bitku i ne kaljaj se grijehom.

— To što si čuo učenje je samkhye o duhu. Počuj sada što o tome uči yoga.[4] To će ti znanje raskinuti veze koje te sapinju uz djelovanje. Za yogu nema zaludna napora i za nju nema nikakvih prepreka. Čak i malo ove vjere i mudrosti oslobodit će te od velika straha. Sine Kurua, postojani se um uvijek usmjerava u jedno težište. Nestalnih umova ima mnogo i vrlo su razgranati.

— Neprosvijetljeni koji izriču kićen govor, ushićeni samo riječju Veda, govoreći, Prithin sine, kako u Vedama nema ničega drugoga osim tih riječi, priželjkujući da na ovome svijetu kušaju užitke, a imajući za cilj zadovoljstva što ih nude nebesa jer im te riječi daju obećanje da će se roditi ponovo i to onako kako su zaslužili svojim obrednim postupcima, takvi ne uspijevaju sabrati um u zadubljenju.

—Vede govore o ovima trima težnjama: o pravdi, o koristi i o užitku. Arđuno, ne daj im da te sputavaju! Ne daj oprekama da ti pomute um! Uvijek budi strpljiv, svjestan samog sebe, i ne budi vezan ni za što! Tebe se tiče jedino djelovanje, a ne i plodovi tih tvojih napora. Neka plod tvojega djela ne bude razlog za tvoje pregnuće, ali to ne znači da od toga djelovanja treba i odustati. Posveti se djelu, ali se ne vezuj za njega, Dhananđaya! Ta ravnodušnost prema plodovima djela naziva se yoga. Kad čovjek odbaci sve svoje želje i bude zadovoljan samim sobom, kaže se da je to čovjek postojana uma. Onaj čiji razum nijedna nevolja ne može pomutiti i čija je žeđ za užitkom prošla, koga ne sputavaju želje ni strahovi, sklonosti ni srdžba, naziva se mudracem postojana uma. Onaj tko se može odvojiti od svih podražaja što ih primaju osjetila, kao kad kornjača uvuče udove, taj je postigao čvrstoću razuma. No, premda se osjetila mogu odvojiti od svega onoga što ih nadražuje, ostaje želja za osjetilima, ali i ona uzmiče pred čovjekom koji vidi ono što je najviše. Kuntin sine, uzburkana osjetila odvlačit će pažnju i mudru čovjeku, premda se trudi da ih obuzda. Zato ih mora potčiniti volji. Postojani um je onaj koji može vladati osjetilima.

— Kada se razmišlja o onome što osjetila mogu opaziti, rađa se sklonost prema predmetima opažanja, a iz te sklonosti rodit će se žudnja. Iz žudnje se rađa srdžba, a ona pomućuje um. Otuda nastaje slabljenje pamćenja. Tamo gdje nema pamćenja nema ni uma, a tu je onda i propast. Čovjek koji znade obuzdati sebe služi se osjetilima, ali za njega nema ničega privlačnoga niti ga išta može odbijati, i kada osjetila potčini svojoj volji, postiže savršenu smirenost uma. Kada to ostvari, svi njegovi jadi umah će nestati, a smirenost srca učvršćuje razum. Kako može biti sretan onaj kojega muči nemir?! Srce koje luta vođeno osjetilima uništit će razum poput oluje koja razbija čamac na velikoj vodi.

— Zato, moćnoruki, znaj da je čovjek postojana uma onaj koji znade obuzdati osjetila. Taj što vlada sobom budan je u noći koja natkriljuje sva druga stvorenja, a što se svim bićima čini kao budnost njemu koji vidi, čini se tek tamom. Tko je prema svim željama srca kao more koje prima sve vode, ali ga one nikada ne prepune, taj će biti smiren, a ne onaj što vazda za nečime žudi. Mir dostiže onaj što svukuda hodi ne želeći ništa, neprivržen ničemu, oslobođen žudnje i svoje taštine. Takvo je to božansko stanje i onaj koji ga dosegne ne može više podleći obmani. Tko stoji u tome brahmanskome stanju, taj će u trenu smrti postići utrnuće u brahmanu.

Arđuna će opet: — Ako, Đanarddana, tvrdiš da su znanje i predanost yogi djelotvorniji od svakoga djelovanja, poradi čega me onda treba dopasti ovo strašno djelo? Pomiješanim riječima pomutio si mi um. Zato mi određeno reci jedno što treba da činim da bih odabrao ono što mije bolje.

A Blagoslovljeni mu odvrati: — Neporočniče, ja sam već zborio o tome da na ovome svijetu postoje dva puta. Jedan je samkhya, a to je yoga znanja, a onaj je drugi yoga djelovanja. Osloboditi se djelovanja ne znači uzdržavati se od svakoga djela jer pukim neradom nećeš se domoći konačnoga oslobođenja. Nitko ne može ni za tren opstati ako odustane od svakoga djelovanja. Onaj koji obuzdava svoja osjetila, ali priželjkuje njihove užitke, pravi je licemjer i njegov se duh zavarava opsjenama. No tko snagom uma vlada nad svojim osjetilima, Arđuno, i djelovanju posveti sve svoje pregnuće koristeći se pritom organima koji su namijenjeni radu, ali se ne veže sa svime time, taj se odlikuje nada sve ostale. Ovaj je svijet okovan u lance djelovanja, izuzevši samo žrtvene obrede. O Kuntin sine, prihvati se djela, a ne dozvoli da te sputavaju tvoji osjećaji.

Prithin sine, spoznat ćeš me kada obuzdaš svoja osjetila i usmjeriš svoj um k meni znajući da sam samo ja pravo utočište. Obuzdat ću ti nauk i iskustvo kojima ćeš moći lako razumjeti sve što je na svijetu. Od tisuća ljudi tek jedan teži savršenstvu, a među onima koji postigoše svrhu, malo je takvih koji su mene spoznali.

Moja osmerostruka priroda je ovo: zemlja, voda, vatra, vazduh, eter pa um, jastvo i razbor. To je moja niža narav. Moja se bit razlikuje od toga, ona je nad time, ona je žiće po kojemu opstoji cijeli svemir. Znaj da sva stvorenja iz njega proistječu. Ja sam začetnik svega što postoji, a ja sam također uništitelj svega. Nema ničega većeg od mene, Dhananđayo! Na meni je sve nanizano poput bisera na niti.

— Ja sam okus vode, Kuntin sine, ja sam svjetlost Sunca i svjetlost Mjeseca, ja sam u Vedama sveti slog OM, zvuk sam u eteru i muškost u mužu. Ja sam miomiris što ga širi zemlja, blještavilo ognja, život svih stvorenja, uzdržljivost koja krasi isposnika. Znaj, Prithin sine, da sam ja vječno sjeme svekolikoga bitka, oštroumlje svakoga umnog stvora i slava svega onog što se slavnim zove. Ja sam sila moćnih kada u njoj nema pohlepe ni strasti. Prvače Bharata, ja sam i čežnja u svim stvorenjima ako je suglasna njihovoj dužnosti. Od mene potječu i sva bića svih triju kakvoća, bila to Dobrota, Strast ili pak Tama. Ja nisam u njima, ona su u meni.

— Te tri kakvoće, te tri pojavnosti zavele su cijeli svijet na stranputicu pa ne vidi da ja, koji sam neprolazan, stojim iza svega. Jer, ta tri privida od mene potječu. Čudesni su oni i vrlo ih je teško proniknuti. Samo oni koji se u mene uzdaju moći će prozreti ove tri obmane. Oni koji čine zlo jer ih je opsjena lišila svega znanja pa su prihvatili demonske navike, oni su najniži od cijeloga svojega roda i u Meni neće naći pribježišta. Arđuno, ima četiri vrste onih koji mene poštuju: oni koji pate, oni koji predano tragaju za znanjem, oni koji teže napretku i boljitku i, napokon, oni koji me već znaju. Od njih su najbolji oni koji znaju, jer je čovjek znanja za mene isto što i moja vlastita duša. Onaj koji spozna Svebiće, taj zna, i doći će k meni nakon mnogih rođenja. Malo je tako plemenitih duša.

— Onaj kome želje pomućuju znanje klanja se svojemu bogu i približava se propisanih obreda jer je vođen vlastitom prirodom. Bilo kojemu božanstvu da pokloni vjeru i da ga poštuje, ja ću mu ukrijepiti vjeru. Kojemu se god božanstvu bude molio s vjerom, dobit će ono za što se molio, a zapravo ću to biti ja koji uslišavam molbu. Oni koji nemaju dovoljno pameti požnjet će plodove svojega djelovanja, ali će njihov uspjeh biti prolazan. Tko štuje bogove, i dospjeti će tako u svijet bogova, a tko svoju odanost meni posvećuje, taj će doći k meni.

Tad Arđuna reče: — O Svedržitelju, Svevišnji Gospode, doista je tako kako si kazao! Ako Ti, Gospode, misliš da sam vrijedan te Tvoje milosti, ukaži mi se, Gospodaru yoge, daj mi da ugledam Tvoje vječno biće!

A Blagoslovljeni mu odvrati: — Pogledaj, sine Prithin, stotine i tisuće mojih pojavnosti, čudesnih obličja svakojakih boja! Gledaj te Aditye, Vasue i Rudre, blizance Ašvine, promotri Marute, Bharato, čuda koja još nikada nisi gledao! Gledaj, Gudakešo, u mojemu tijelu sve što je pokretno i što je nepokretno, i sve što bi mogao željeti da vidiš! Ali tvoje me oči neće moći ugledati. Zato ti moram podariti nebesnički vid. Evo, gledaj moju svemoćnu prirodu!

— I rekavši ovo — produži Sanđaya — Hari, moćni vladar velike yoge razotkri, kralju, pred Prithinim sinom svoj svemoćni lik s mnogim ustima i mnogim očima, nebrojeno mnoštvo divotnih obličja, s nebeskim ukrasima i sa svom množinom nebeskoga oružja u rukama, odjeven u nebesku odoru i vijence i prožet nebeskim miomirisima. U Njemu, blistavom i beskrajnom, bijahu svakakva čudesa, a lica mu bijahu okrenuta na sve strane. Kada bi na nebu odjednom planulo tisuću sunaca, bilo bi to nalik sjaju Svevišnjega. U tijelu božanstva što ga bozi štuju sin Panduov spazi cijeli svemir s bezbrojem njegovih sastavnih dijelova. Zaprepašten čudom, Dhananđaya saže glavu pred božanstvom, a svaka se dlačica na njegovu tijelu naježi. Sklapajući ruke, oslovi Gospoda:

— Gospode, vidim sve bogove redom i mnoge vojske svakakvih stvorenja, i Brahmana na njegovu lopočevu tronu, i svete mudrace, i nebeske zmije! Ugledah i Tvoje nebrojene ruke, trbuhe i usta i to mnoštvo očiju na svim stranama, o Beskonačni! Ne vidjeh ti kraj, sredinu ni početak, o sveobuhvatni, sveoblični Bože. Nosiš svoju krunu, kolut i topuz, a iz Tebe bliješti strahovita sila! Vidim te, a tako je teško u Tebe gledati jer si nesaglediv i okružuje te sunčani oganj. Ti si neuništiv i vrhovna si meta svake spoznaje. Ti si neprolazan, pastir vječne pravde. Ti si Vječna Duša! Ti nemaš početka, sredine ni svršetka i rukama Tvojim ne zna se za broj niti ima međe tvojoj sili! Sunce i Mjesec dva su Tvoja oka, a usta su Tvoja usplamtjeli oganj što daje toplinu cijelome svijetu. Ti ispunjavaš sav prostor između neba i zemlje i sve strane svijeta. Pred Tvojim čudesnim i strahotnim likom dršću sva tri svijeta, o Preuzvišeni, jer u Tebi stoluju sve božanske vojske. Neki Ti se mole trepteći od straha i sklopivši ruke, a vojske mudraca i sve mnoštvo onih koji su bez mane kliču ti: Slava! Mnogim hvalospjevima uzdižu Ti ime. Sa zaprepaštenjem gledaju u Tebe Rudre i Aditye, Vasui i Siddhe, Višvadeve i Ašvini, Maruti, preci, gandharve i yakše, i sve asure i sve vojske siddha. Ugledavši Tvoje svemoćno obličje, strašni oružniče, sagledavši Tvoja neprebrojna usta i bezbroj očiju, stegana, stopala, ruku i trbuha i užas Tvojih mnogobrojnih zuba, sva stvorenja dršću, a i ja s njima! Doista, o Višnu,[5] premirem od straha vidjevši Te svojim duhovnim očima kako blistav, mnogobojan, s čeljustima široko razjapljenim i svojim očima sjajnim i golemim ispunjavaš cijela nebesa! Iz mojega uma nestade spokojstva i ne mogu ovladati sobom. Kada sam spazio Tvoje strašne ralje i goleme zube, strašne poput vatri sudnjega dana, ne znam više gdje su strane svijeta niti svoj razum umijem smiriti. Gospode, koji si Bog božanstvima, budi milosrdan jer Ti si jedino utočište cijeloga svemira!

— I svi oni sinovi Dhrtaraštrini, i vojske kraljeva, i Bhišma i Drona, i Sutin sin s njima, stupaju uz naše najbolje ratnike i žurno ulaze u Tvoje čeljusti kroza strahovite zube. Neke od njih vidim među tim zubima kako vise razmrskanih glava. Poput mnoštva voda čije se matice, hitajući k moru, u njega liju, slavni vitezovi iz ljudskoga svijeta hrle prema Tvojemu usplamtjelom ždrijelu, slični leptirima koji hitaju prema ognju da bi ondje skončali. A Ti ih proždireš palucajući jezikom iz tih svojih ždrijela. Tvoje blještavilo i strašna silina rasprostiru se širom svemira i daju toplinu svakome stvorenju. Reci tko si, o Jezivi? Gospode bogova, padam ničice pred Tvojom pojavom i preklinjem Te da mi se smiluješ! Želim Te spoznati, o Ti Prapočetni, jer ne razabirem što si naumio!

A blagoslovljeni ovako odvrati: Ja sam Smrt! Onaj sam što ništi svjetove! U svojoj sam punoj snazi i zamahu. Smjeram sada udariti na ljudski rod. Svi ovi ratnici postrojeni za boj prestat će živjeti i bez tvojega sudjelovanja. Zato ustani i steci slavu uzevši živote svojim neprijateljima, pa mirno vladaj prostranom zemljom! A njima sam ja već sada uzeo živote! Budi moje oruđe, junače koji objema rukama podjednako strijeljaš! I Drona i Bhišma, Đayadratha, Karna, i svi ti veliki ratnici već su poginuli jer sam ih ja pogubio. Ti samo udari, ne strepi! Znaj da ćeš u ovome boju pobijediti sve takmace!

Sanđaya nastavi: — Kada je saslušao Kešavine rijči, Arđuna s krunom sav užasnut sklopi ruke, pokloni se Krišni i opet se javi ustreptalim glasom: — O Gospode, dolično je da se sav svijet ushićuje i raduje slaveći Te, a sve rakšase, užasnuti, da se pred Tobom razbježe, da se sve brojne vojske siddha Tebi poklanjaju! Kako da se ne klanjaju, Veleduše, Tebi, kada si veći i od samog Brahmana tvorca! Beskonačan si, Bože, koji si nad bogovima, Ti u kojemu svemir ima svoje utočište, nikada ne propadaš! Sve ono što jest Ti si, ali si i ono što nije, čak i ono što je izvan svakoga bitka i nebitka. Ti si prapočetno biće i posljednje utočište u kojemu se sav svijet stječe. Ti si onaj koji zna, ali i spoznaja sama, Ti si i Svevišnje boravište. Beskonačni, Ti si Onaj koji drži cijeli svemir! Ti si Vayu, Yama, Agni, Varuna, a i Mjesec, Prađapati i praotac! Tebi se klanjam tisućuput i opet i uvijek. Klanjam Ti se na svaki način i svakoga trena. Osim Tebe ničega nema, moć je Tvoja neizmjerna i sila beskrajna.

— Mislio sam: drug si moj i prijatelj! Zato, što god da Ti rekoh ne pazeći — poput: Krišno! Yadavo! Prijatelju! — u trenutku kada bijah nesmotren i prisan s Tobom i nepoštovanje koje pokazah prema Tebi u radosti i pri igri, na počinku ili pri objedu, nasamo ili pred drugima, Neprolazni, ja Te molim da mi to oprostiš! Ti si otac pokretnoga i nepokretnoga svijeta! O Veliki Učitelju, Ti si vrijedan svakoga poštovanja! Nitko nije Tebi ravan. Ta zar bi mogao biti? Tvojoj sili nema slične ni na jednome od triju svijetova! Ničice se klanjam Tebi i molim Te za milost, Gospode Veličajni! Oprosti mi te prijestupe kao što bi otac sinu, ili prijatelj prijatelju, kao dragi svojoj dragoj. Radost me je obuzela kada spazih to obličje u kojem Te još nikada dosad nisam ugledao, a sada mi razum dršće od užasa! O, smiluj se i pokaži opet svoje staro lice, o Bože nad bogovima! Ja bih da te opet gledam u prijašnjem Tvojem liku što na glavi nosi krunu, u rukama kolut i kij. O Ti što si Sveoblični i tisuću ruku imaš, pokaži se opet meni u negdašnjem svojem liku što ga četiri ruke krase!

A Blaženi odgovori: — Ja sam ti, Arđuno, svojom silom yoge pokazao svoje sveobličje, taj Svevišnji oblik što sve obuhvaća svojom beskrajnošću i zrači sjajem prapočetne slave, jer ti si mi vrlo omilio. Prije tebe nitko ga nije vidio. Silni viteže od roda Kurua, osim tebe, u ovome svijetu ljudi nema nikoga drugoga tko bi mogao vidjeti taj moj oblik jer tu ne pomaže ni učenje Veda, ni sve žrtve, pa ni milosrđe ni junačka djela, čak ni isposništvo, pa bilo i najstrože! Ne budi uplašen ni zaprepašten gledajući moju strahotnu pojavu. Rastjeraj sve zebnje i olakšaj srce jer ćeš opet vidjeti moj prijašnji lik.

Sanđaya nastavi: — Pošto to reče, Vasudeva se opet preobrazi poprimivši negdašnji dobrostivi lik i tako se Arđuna oslobodi straha. A Arđuna reče: — Tek sad, Đanarddano, kada vidim tvoje plemenito lice i ljudsko obličje, opet mogu obuzdati svoja osjetila i ovladati sobom.

Blagoslovljeni odvrati: — To moje obličje koje si gledao teško je vidjeti. Čak su i bogovi uvijek žudjeli za tim prizorom. Takav moj oblik može se vidjeti i njegova prava priroda spoznati samo nepokolebljivom predanošću meni i nikome drugome osim meni, Arđuno. Jedino tako i možeš dospjeti do Mene, zatvoreniče neprijatelja! Onaj koji radi samo meni za ljubav i mene ima za najvišu svrhu, onaj koji sebe ni za što ne veže i nijednome stvoru ne želi zla, takav čovjek dospijeva k meni, Arđuno![6]

 

— Znanje kojim u svakoj pojavi vidiš jednu jedinstvenu i vječnu bit, nepodijeljenu u podijeljenim stvarima, to je, Arđuno, znanje koje ima kakvoću Dobrote. A ono znanje kojim se zapaža podijeljena bit različnih pojava, takvo znanje ima osobine Strasti. Ali znanje koje u jednoj pojavi može vidjeti ništa osim nje same i utemeljeno je na samoobmani, slabo i površno, znaj da takvo znanje potječe od Tame.

— Djelo koje činiš jer ti je to dužnost, bez želje za plodom i bez vezanosti, ljubavi ili mržnje, kaže se daje od Dobrote. Ali svako djelo učinjeno sa željom da se stekne korist, ili ga čini netko sebičan, djelovanje uz mnogo truda i tegoba, to je djelo Strasti. Djelo pak koje je začeto obmanom, bez obaziranja na sve posljedice, gubitke, uvrede i na vlastite moći, kaže se da potječe od kakvoće Tame.

— Onaj koji djeluje nevezan ničime, nesebičan, bodar, u svemu postojan, onaj koji nikada o sebi ne zbori niti ga uzrujava uspjeh ili neuspjeh, takav je djelatnik obuzet Dobrotom. Djelatnik pun strasti željan plodova svojega rada, zavidan i surov, razdragan uspjehom, ucviljen porazom, kažu da je djelatnik iz Strasti. A tko je nemaran, lišen oštroumlja, tvrdoglav i lažljiv, zavidan i lijen, tko nije odlučan i nema hrabrosti, taj djelatnik ima osobine Tame.

— Junače poput bika predvodnika, čuj me što ću ti reći o trima vrstama sreće: Užitak Dobrote onaj je užitak koji na početku sliči otrovu, a na kraju godi kao pravi nektar, a nastao je iz vedrine duha koja proistječe iz spoznaje sebe. On te oslobađa od sve patnje. Sreća koju mogu osjetiti osjetila nalikuje na nektar, ali se na kraju prometne u otrov i ona se zove užitkom iz Strasti. Sreća koja stalno obmanjuje dušu, kako na početku tako i na kraju, a rađa je nehaj, sanjivost i glupost, to je sreća lijenih i za nju se kaže da je sreća Tame.

— Ne postoji nitko na Zemlji ni Nebu, pa čak ni bogovi, tko u sebi nema od svih triju kakvoća jer njih je stvorila sama priroda. Zatvoreniče neprijatelja, znaj da se dužnosti brahmana, kšatriya, vaišva i šudra razlikuju samo zbog tih triju svojstava. Smirenost i sklad, vlast nad samim sobom, isposništvo, znanje, strpljivost, čistoća, pravičnost i vjera osobine su koje krase brahmana. Junaštvo, odlučnost, čvrstoća i spretnost, srčanost u boju, sklonost darivanju, dostojanstvo koje pristoji vladaru, to su urođene kakvoće kšatriya. Vješti zemljoradnji, uzgoju stoke, a i trgovini, takvi su vaišye i te su kakvoće njima urođene. Za svakoga šudru prirodna je dužnost da služi ostale. Svaki čovjek koji obavlja svoju dužnost — stječe savršenstvo. Onaj koji obavlja sve svoje dužnosti odaje poštovanje onome koji je uzrok svakome kretanju i time svatko stječe savršenstvo.

Bolje se držati vlastitih dužnosti, makar čovjek i griješio, nego baviti se tuđim poslovima ne čineći pogrješke. Onaj tko slijedi vlastitu prirodu i ispunjava svoju propisanu dužnost neće nikakva grijeha. Kuntin sine, nitko ne bi smio ne izvršavati ono što je dužan vlastitoj naravi, čak ni kada je to djelo nesavršeno jer svako je djelovanje praćeno nesavršenstvom kao što je vatra praćena dimom.

— Onaj koji nikada nije uznemiren ma gdje se našao, a njegovo je jastvo potčinjeno volji i nema nikakvih vlastitih prohtjeva, steći će odricanjem savršenstvo i slobodu od posljedica djela. Varaš sama sebe ako pomišljaš: Neću se boriti! Uzaludna će biti ta tvoja odluka. Nagnat će te na to narav tvojega bića. To što vođen varkom ne želiš činiti, učinit ćeš čak i protiv svoje volje jer te veže dužnost koja proistječe iz tvoje naravi. Arđuno, Gospod obitava svuda, u srcu je svakoga svojeg stvorenja i svojom moći stvaranja privida on ih vrti u krug kao da su lutke vezane na držalima.

— Ne obraćaj pažnju na različite obrede, nego se privij k meni kao jedinome utočištu, i razriješit ću te od svakoga tvojega grijeha. Ne podaj se tuzi! Prithin sine, je li nestalo samoobmane, Dhananđayo, koja je poniknula iz tvojega neznanja?

Arđuna uzvrati: Nestala je sva moja zaslijepljenost, o Neprolazni, i Tvojom milošću postadoh opet svjestan sebe samoga! Opet sam postojan i sve su moje sumnje već iščezle! Izvršit ću ono što mi Ti nalažeš![7]

Kada ugledaše da Arđuna opet uzma u ruke strijele i Gandivu, silni vitezovi pustiše gromki poklič i radosno puhnuše u svoje školjke, rođene u moru, i u redovima Pandava podiže se silna graja. Tada se pojaviše bogovi, gandharve i pitri praćeni vojskama siddha i ćarana, sa željom da prisustvuju velikome pokolju. Sa njima stiže i Indra na čelu blagoslovljenih rišija.

 

[1] Ovdje počinje Bhagavadgita u epu.

[2] Kurusko polje, Kurukšetra, bit će kao bojište i polje pravde jer se načelno pretpostavlja da je bitka božji sud gdje bog, sudbina i čovjekova djela odlučuju o onome o čemu se ljudi nisu mogli sporazumjeti. Zato se često kaže da će pobjeda biti ondje gdje je pravda. Usp. i V, bilj. 29 (o žrtvi) i II, bilj. 35 (o kocki).

[3] Gudakeša “Onaj kojemu je kosa skupljena u čvor” pridjevak je Arđune.

[4] Samkhya je teorijski nazor, a yoga praktička disciplina koje su se povezale u povijesti hinduizma i razvile u dva srodna filozofska sustava koji se po svojim izvorima razlikuju od purvamimamse i uttaramimamse ili vedante jer ne proistječu iz matice vedske predaje, a od nyaye ili vaišešike jer se ne usredotočuju na gnoseološka ni kozmološka pitanja, nego na eshatološka. No od svih tih “pravovjernih” hinduističkih sustava (onih koji ne osporavaju Vede), samkya i yoga — na raznim stupnjevima razvitka — uspjele su u najvećoj mjeri upotrijebiti epsku predaju za sredstvo svojega širenja. Filozofija epa u prvome je redu, dakle, filozofija samkhye i yoge.

[5] Višnu se spominje u Rksamhiti i vjerojatno mu ime označuje boga “visoka hrpta” neba. Spominju se već njegova tri koraka kojima obuhvaća prostore. Pomaže Indri u borbi protiv Vritre. U brahmanama je već osjetno istaknutiji jer postaje bog žrtve. U epovima (i njima dijelom suvremenim upanišadima) i u puranama poistovjećuje se s nizom mitskih likova, a osobito s Narayanom, Prađapatijem i Purušom, Čovjekom od čijih udova — žrtvom ili emanacijom — nastaje svijet. Oko Višnuova lika razvija se bogata mitologija i ikonografija. Spava na zmiji Šeši ili Ananti, a putuje na orlu Garudi. Sa stvoriteljem Brahmanom i uništiteljem Šivom Višnu održavatelj čini sinkretističko hinduističke trojstvo. Inače se oko svakoga od tih bogova i oko velike boginje Kali ili Durge razvila i donekle samostalna gotovo monoteistička religioznost. Među njima se višnuistička religija ipak ističe izuzetnom sintetskom moću. O njoj svjedoče i mitski likovi podvedeni u puranama pod Višnua kao njegove avatare, utjelovljenja koja u raznim razdobljima donose svijetu spas: riba, kornjača, vepar, lavočovjek Narasimha, patuljak, Parašurama, Rama sin Dašarathin (junak Ramayane), Krišna, pa čak i Buddha, te Kalkin koji tek treba doći. Pri bližoj se razradi pod Višnua podvode, naprimjer, i likovi iz Krišnine porodice kao njegove vyuhe, preoblike: Vasudeva sam, njegov brat Samkaršana (Balarama), sin Pradyumna i unuk Aniruddha. Svima je time višnuizam prigrabio lavovski dio epske i puranske književne predaje, dok je šivizmu i šaktizmu (kultu boginje) pripadao pretežni dio u hinduističkoj tantričkoj predaji.

[6] To je jedanaesto pjevanje Bhagavadgite (VI. 33) svojevrstan vrhunac “Gospodnje pjesme” i religijski vrhunac čitave Mahabharate. Bhagavadgita je vjerojatno, pošto je uključena u ep, i dovela do njegove preobrazbe u posvećenu hinduističku, a osobito višnuističku predaju.

[7] Tako svršava Bhagavadgita (VI. 23-40) iz koje su ovdje iz razumljivih razloga prevedena samo ključna mjesta.

Odlomak iz knjige „Mahabharata“

Tragalac

Tragalac

Sve što vredi imati
Takođe
Vredi podeliti sa drugima.

Dodajte komentar

Komentariši

Your email address will not be published. Required fields are marked *