ODGOVOR NA DOBRODOŠLICU
(Na Svetskom parlamentu religija, Čikago, 11. septembar 1893.)
Sestre i braćo Amerikanci, srce mi se puni neizrecivom radošću što ću ustati da odgovorim na toplu i srdačnu dobrodošlicu koju ste nam pružili. Zahvaljujem vam u ime najdrevnijeg monaškog reda na svetu; zahvaljujem vam u ime majke religija; i zahvaljujem vam u ime miliona i miliona hindusa svih klasa i sekti.
Moje hvala, takođe, i nekima od govornika sa ove govornice koji su vam, osvrćući se na delegate sa Orijenta, rekli da ti ljudi iz dalekih nacija mogu u dobroj meri polagati pravo na čast zbog prenošenja ideje tolerancije u drugačije zemlje.
Ponosan sam što pripadam jednoj takvoj religiji, koja je naučila svet ujedno i toleranciji i sveopštem prihvatanju. Mi ne samo što verujemo u sveopštu toleranciju, već i sve religije prihvatamo kao istinite. Ponosan sam što pripadam jednoj takvoj naciji koja je pružila sklonište progonjenim i izbeglim pripadnicima svih religija i svih naroda na Zemlji.
Ponosan sam što mogu da kažem da smo na svojim grudima okupili najčistije preostale izraelite koji su došli u južnu Indiju i kod nas pronašli utočište iste one godine kada im je rimljanska tiranija srušila njihov sveti hram u paramparčad. Ponosan sam što pripadam onoj religiji koja je pružila sklonište i još uvek potpomaže pripadnike velike zoroastrijanske nacije.
Citiraću vam, braćo, nekoliko stihova iz jedne pobožne pesme za koju se sećam da sam je ponavljao iz doba svog najranijeg dečaštva, koju svakog dana ponavljaju milioni ljudi:
“Kao što različiti tokovi čiji su izvori na različitim mestima svi pomešaju svoju vodu u moru, tako, o Gospode, različite staze koje ljudi odaberu zbog različitih sklonosti, mada se čine raznolikim, krivudave ili prave, sve vode Tebi.”
Današnje zasedanje, koje je među najuzvišenijim skupovima ikada održanim, samo po sebi je opravdanje, izricanje pred svetom, predivne doktrine koju propoveda Bhagavad Gita, deo epa Mahabharata; u njoj Krišna izlaže svoje učenje:
“Ko god dolazi Meni, kroz koji god oblik, ja njega dosežem; svi se ljudi probijaju stazama koje na posletku vode Meni.”
Sektašenje, zatucanost, i njegov užasni potomak, fanatizam, dugo su gospodarili ovom prelepom Zemljom. Napunili su Zemlju nasiljem; često, vrlo često, su je natapali ljudskom krvlju, uništavali civilizacije i čitave narode bacali u očaj. Da nije bilo tih užasnih demona, ljudsko društvo bi bilo daleko naprednije nego što je sada.
Ali i za njih je kucnuo čas; i ja se od sveg srca nadam da će zvono koje je jutros zvonilo u čast ovog zasedanja biti posmrtno zvono svekolikom fanatizmu, svem proganjanju mačem ili perom i svim neblagonaklonim osećanjima među osobama koje su se zaputile svojim putem ka istom cilju.
ZBOG ČEGA SE NE SLAŽEMO
(15.septembar 1893)
Ispričaću vam jednu pričicu. Čuli ste elokventnog govornika koji je upravo završio kako kaže:”Prestanimo da činimo nažao jedni drugima.”, i njemu je jako žao što uvek ima toliko različitosti. Ali mislim da bi trebalo da vam ispričam jednu pričicu koja će da prikaže razlog za ovu različitost.
Živela jedna žaba u bunaru. Živela je tu dugo vremena. Tu je rođena i tu je odrasla, pa ipak, bila je tek mala žabica. Naravno, tada tamo nije bilo evolucionista da nam kažu da li je žaba ostala bez očiju ili ne, ali, naše priče radi, pretpostavimo da je imala oči i da je svakodnevno čistila vodu od svih crva i bacila koji su u njoj živeli i to takvom energičnošću da bi to bilo na čast našim savremenim bakteriolozima. Tako je ona radila i dalje i postala malko punačka i uglađena.
I, jednog dana, jedna druga žaba, koja je živela u moru, dođe i upadne u bunar.
“Odakle si ti?”
“Ja sam iz mora.”
“Iz mora! Koliko je ono veliko? Je li veliko kao moj bunar?”, i skoči s jednog kraja bunara na drugi.
“Prijatelju”, reče morska žaba, “kako to porediš more sa svojim malenim bunarom?”
Onda žaba napravi još jedan skok i upita: “Je li tvoje more ovoliko veliko?”
“Kakve to gluposti govoriš, porediti more sa tvojim bunarom!”
“E, pa onda”, reče bunarska žaba, “ništa ne može biti veće od mog bunara; ništa ne može biti veće od ovoga; ovaj momak je lažov, dakle, izbacimo ga.”
To je bio problem sve vreme. Ja sam hindus. Sedim u svom malenom bunaru i mislim kako je ceo svet moj maleni bunar. Hrišćanin sedi u svom malenom bunaru i misli kako je ceo svet njegov bunar. Muhamedanac sedi u svom malenom bunaru i misli kako je to ceo svet.
Moram da zahvalim vama Amerikancima za veliki pokušaj koji činite da biste srušili barijere ovog našeg malenog sveta, i nadam se da će vam, u budućnosti, Gospod pomoći da postignete svoju nameru.
OBRAĆANJE NA POSLEDNJEM ZASEDANJU
(27.septembar 1893)
Svetski parlament religija postao je ostvarena činjenica, a milostivi Otac je pomogao onima koji su ulagali trud da ga ostvare i krunisao je uspehom njihov izuzetno nesebični rad. Zahvaljujem se onim plemenitim dušama čija su široka srca i ljubav prema istini prva usnila ovaj čudesni san, a potom ga realizovala.
Zahvaljujem se pljusku liberalnih osećanja koji je preplavio ovu govornicu.
Zahvaljujem se ovoj prosvećenoj publici za njenu jednaku dobrotu prema meni i za njihovo uvažavanje svake misli koja teži tome da izgladi sukob među religijama.
Nekoliko štrčećih nota čulo bi se povremeno u ovoj harmoniji. Posebno sam zahvalan njima, jer su svojim snažnim kontrastom opštu harmoniju učinile slađom. Mnogo je rečeno o zajedničkom tlu jedinstva religija.
Neću da baš sada iznosim svoju sopstvenu teoriju. Ali, ako se iko ovde nada da će to jedinstvo doći trijumfom ma koje od religija i uništenjem ostalih, njemu kažem:
“Brate, nadaš se nemogućem.”
Da li želim da hrišćanin postane hindus?
Ne daj Bože. Da li želim da hindus ili budista postanu hrišćani?
Ne daj Bože. Seme je postavljeno u tle, a zemlja i vazduh i voda su smešteni oko njega.
Da li seme postaje zemlja ili vazduh ili voda?
Ne.
Ono postaje biljka, razvija se prema zakonima sopstvenog rasta, asimilira vazduh, zemlju i vodu, pretvara ih u supstancu biljke i izrasta u biljku.
Sličan slučaj je sa religijom. Hrišćanin neće da postane hindus ili budista, niti će hindus ili budista da postanu hrišćani.
Ali, svako mora da asimilira duh ostalih, a ipak da očuva svoju individualnost i da raste u skladu sa zakonom svog sopstvenog rasta. Ako je parlament religija išta pokazao svetu to je ovo: dokazao je da svetost, čistota i dobročinstvo nisu isključivi posed ma koje crkve na svetu, i da je svaki sistem do sada stvorio muškarce i žene najuzvišenijeg karaktera.
U svetlu ovog dokaza, ako iko sanja o isključivom opstanku svoje sopstvene religije i o uništenju ostalih, sažaljevam ga iz dubine duše i ističem mu da će na barjaku svake religije uskoro biti ispisano, uprkos otporu: “Pomoć, a ne Borba”, “Asimilacija, a ne Uništenje”, “Sklad i Mir, a ne Razdor”.
Iz knjige: Svami Vivekananda “Govori iz Čikaga”
Dodajte komentar