SOPSTVO I INDIVIDUALNOST
(D-devotee, posvećenik M- Bhagavan Sri Ramana Maharishi)
D: Zar smrt ne poništava individualnost osobe, tako da ne može postojati ponovno rođenje, kao što reka koja se ulila u okean gubi svoju indvidualnost?
M: Ali kad vode isparavaju i vraćaju se kao kiša na brda, one opet teku u formi reka i spuštaju se do okeana. Tako i individualnost tokom sna gubi svoju odvojenost, ali ipak se vraća kao individua, prema svojim samskarama, ili prošlim tendencijama. Tako je i sa smrću, i individualnost osobe sa njenim samskarama (mentalna impresija ili tendencija koja se nastavlja iz prošlih života) nije izgubljena.
D: Kako to?
M: Pogledaj drvo čije grane su bile podsečene, a ono ponovo počinje da raste. Sve dok korenje drveta ostaje neoštećeno, ono će nastaviti s rastom. Slično tome, samskare koje su utonule u srce tokom smrti, ali zbog toga nisu nestale, daju povoda za ponovno rođenje u odgovarajuće vreme. Eto kako se jiva ponovo rađa.
D: Kako to da nebrojene jive i veliki univerzum, čije je postojanje uzajamno sa tim jivama, niču iz tako suptilnih samskara koje su potopljene u srcu?
M: Baš kao što veliko banjanovo drvo niče iz malecnog semena, tako jive i ceo univerzum sa svojim imenovanjima i formama niču I z suptilnih samskara.
D: Kako individualnost proizlazi iz apsolutnog Sopstva i kako je njen povratak uopšte moguć?
M: Kao što se iskra javlja iz vatre, tako i individualnost proizlazi iz apsolutnog Sopstva. Iskra se može nazvati egom. U slučaju ajnanija, ego se identifikuje sa određenim objektima istovremeno kad se pojavi. On ne može opstati bez takve povezanosti sa objektima. Ta povezivanja su zbog neznanja, ajnane, pa je uništenje tog neznanja cilj ulaganja napora aspiranta. Ako je tendencija identifikacije ega sa objektima uništena, on postaje čist i može da se stopi sa svojim izvorom. Pogrešna identifikacija sebe sa telom je “dehatma-buddhi” ili “Ja sam telo” ideja. To mora da prestane, pa će uslediti dobri rezultati prakse.
D: Kako to da iskorenim?
M: Ti postojiš u sushuptiju (snu bez snova) bez povezanosti sa telom i umom, ali si u druga dva stanja povezan sa njima. Ako si jedno sa telom, kako možeš postojati bez tela tokom sushuptija? Možeš da se odvojiš od onog što je spoljašnje za tebe, ali ne i od onog što je jedno sa tobom. Zato ego ne može biti jedno sa telom. To mora biti shvaćeno u budnom stanju. Tri stanja su proučavana da bi se došlo do ovog saznanja.
D: Kako može ego, koji je vezan za dva stanja, nastojati da realizuje TO, koje uključuje sva tri stanja?
M: Čisti ego se doživljava u intervalu između dva stanja, ili između dve misli. Ego je kao crv koji napušta jedan oslonac tek kad uhvati naredni. Njegova prava priroda se spoznaje kada on nije u kontaktu sa objektima i mislima. Treba da predočiš sebi taj interval kao trajnu, nepromenljivu Realnost, tvoje pravo Biće, kroz uverenje koje ćeš zadobiti proučavanjem tri stanja: jagrat (budno stanje), svapna (sanjanje) i sushupti (spavanje bez snova).
D: Mogu li da ne ostanem u sushuptiju dokle god želim, a takođe i da budem u tom stanju kad hoću, baš kao da sam u budnom stanju? Kakvo je jnanijevo iskustvo o ova tri stanja?
M: Sushupti postoji takođe i u tvom budnom stanju. Ti si u sushuptiju čak i sada. U to treba svesno ući i dosegnuti u ovom budnom stanju. Nema stvarnog dolaska i odlaska iz toga. Biti svestan sushuptija u jagrat (budnom) stanju je jagrat-sushupti, a to je samadhi. Ajnani ne može dugo ostati u sushuptiju, jer je prisiljen svojom prirodom da izađe iz njega. Njegov ego nije mrtav i stalno će se pojavljivati, opet i opet. Ali jnani slama ego na njegovom izvoru. Može se činiti da on ponekad izranja i u slučaju janija, kao da je prisiljen na to zbog prarabdhe. I u slučaju jnaija, za sve spoljne svrhe, čini se da prarabda podržava ili održava ego, kao što je to slučaj sa ajnanijem. Ali postoji bitna razlika, jer kada se ajnanijev ego pojavljuje, on je sasvim u neznanju u vezi svog izvora. Drugim rečima, ajnani nije svestan svog sushuptija u svojim stanjima snevanja i budnosti. U slučaju jnanija, naprotiv, javljanje ili postojanje ega je očigledno, ali on uživa u svom neprekidnom, transcendentalnom iskustvu, uprkos takvom očiglednom javljanju i postojanju ega, držeći svoju pažnju (lakshya) usmerenu uvek na Izvor. Ovaj ego je bezopasan, on je samo kostur zapaljenog užeta, iako ima formu, on je beskoristan, ne može njim da se veže bilo šta. Osoba koja stalno drži svoju pažnju na Izvor, kao rezultat će imati rastapanje ega u Izvoru, kao lutka od soli u moru.
D: Kakav je značaj raspeća?
M: Telo je je krst. Isus, sin čovečiji, je ego, ili “ja sam telo” ideja. Kada je sin čovečiji razapet na krstu, ego nestaje i ono što preostaje je Apsolutno Biće (postojanje). To je uskrsnuće slavnog Sopstva, Hrista, sina Božijeg.
D: Šri Ramakrishna kaže da nirvikalpa samadhi ne može trajati duže od dvadeset i jedan dan. Ako osoba bude uporna i nastavi s tim, umreće. Je li to činjenica?
M: Kada je prarabdha iscrpljena, ego je potpuno rastvoren, bez ostavljanja bilo kakvog traga iza sebe. To je konačno oslobođenje (nirvana). Ukoliko prarabdha nije iscrpljena, ego će se ponovo javiti, a nama se čini da se to dešava i sa jivanmuktama (onima oslobođenima dok su još u telu).
SAMOREALIZACIJA
D: Kako mogu ostvariti samorealizaciju, ili ostvarenje Sopstva?
M: Realizacija nije nešto što treba da se dobije ponovo, ona je već prisutna. Sve što je potrebno je da se otarasimo misli: “Ja nisam ostvario”. Tišina i mir su realizacija. Ne postoji ni trenutak kad Sopstvo ne postoji. Sve dok postoji sumnja ili osećaj nerealizovanosti, treba da pokušavaš da se rešiš tih misli. One postoje zbog identifikacije Sopstva sa ne – Sopstvom.
Kad ne – Sopstvo nestane, samo Sopstvo preostaje. Da bi se imalei šanse za to, dovoljno je otkloniti ograničenja. Jer to nije doneto sa nekog drugog mesta.
D: Pošto realizacija nije moguća bez vasana- kshaya (uništenje vasana), kako da ostvarim to stanje u kojem su vasane (mentalne tendencije koje se nastavljaju iz prošlih života) efikasno uništene?
M: Ti si u tom stanju upravo sada!
D: Znači, pridržavanjem za Sopstvo, vasane bi trebalo da budu uništene kako i kada se pojave?
M: One će same biti uništene ako ostaneš ono što jesi.
D: Kako bi trebalo da ostvarim Sopstvo?
M: Nema ostvarivanja Sopstva. Ako Sopststvo treba dostići, to bi moglo značiti da Sopsto nije ovde i sada, i da tek treba da se dobije. A ono što se ponovo dobije, može biti i izgubljeno. Tako da bi bi Sopstvo bilo nestalno. Ono što nije trajno, stalno, nije vredno naših stremljenja. Zato kažem da Sopstvo nije zadobijeno. Ti si Sopstvo, ti si već TO. Činjenica je da si u neznanju svog blaženog stanja. Neznanje skriva i stavlja veo preko čistog Sopstva, koje je Blaženstvo. Pokušaji su usmereni samo na uklanjanje tog vela neznanja, koje je ništa drugo nego pogrešno znanje. To pogrešno znanje je pogrešna identifikacija Sopstva sa telom, umom,… Ona mora nestati, a onda samo Sopstvo preostaje. Zato je realizacija za svakoga. Ona ne pravi razliku između aspiranata. Ta sumnja, da li si u stanju da ostvariš Sopstvo, kao i mišljenje “ja nisam ostvario” su same po sebi prepreke. Budi oslobođen tih prepreka.
D: Kakva je korist od samadhija i da li misli tada opstaju?
M: Samo samadhi može otkriti Istinu. Misli bacaju veo preko stvarnosti, i TO nije ostvareno kao takvo u drugim stanjima, osim u samadhiju. U samadhiju postoji jedino osećaj “ja jesam” i nema misli. Iskustvo “ja jesam” je biti miran.
D: Osoba ponekad ima snažne bljeskove svesnosti, čiji je centar izvan običnog selfa, i koji se čine sveobuhvatnim. Bez zalaženja u filozofske koncepte, šta bi mi Bhagavan savetovao da radim u vezi ostvarenja, održavanja i produžavanja ovih retkih bljeskova? Da li abhyasa (duhovna praksa) u takvim iskustvima uključuje povlačenje?
M: Spolja! Za koga je to unutra ili spolja? To može da postoji sve dok postoje subjekat i objekat. Za koga od to dvoje? Nakon istraživanja, shvatićeš da se to razrešava samo u subjektu. Ispitaj ko je subjekt, a to ispitvanje će te odvesti do čiste svesnosti koja je iznad (izvan) subjekta. Obični self je um. Taj um ima ograničenja. Ali čista svesnost je izvan ograničenja i do nje se stiže ispitivanjem, kako je već ukratko objašnjeno. Zadobiti: Sopstvo je uvek ovde. Samo treba da ukloniš veo koji sprečava otkriće Sopstva. Zadržati: Jednom kad se ostvari Sopstvo, to postaje tvoje direktno i neposredno iskustvo. Ono nikad ne može biti izgubljeno. Proširiti: Ne postoji način da se proširi iskustvo Sopstva, jer je ono uvek kakvo jeste, bez skupljanja i širenja. Povlačenje: Boraviti u Sopstvu je samoća. Jer ne postoji ništa što je strano Sopstvu. Povlačenje treba da postoji u vezi jednog mesta ili stanja u drugo. Ne postoji ništa što je odvojeno od Sopstva. Pošto je sve Sopstvo, povlačenje je nemoguće i nepojmljivo. Abhyasa (duhovna praksa) je samo prevencija od ometanja ovog inherentnog mira. Ti si uvek u tvom prirodnom stanju, bilo da radiš abhyasu ili ne… Ostati ono što jesi, bez sumnji i pitanja, to je tvoje prirodno stanje.
D: Prilikom ostvarenja samadhija, da li osoba dobija takođe i sidije?
M: Da bi se sidiji prikazali drugima, moraju postojati ti drugi da bi ih videli. To znači, nema jnane u onom ko prikazuje sidije. Zato, sidiji nisu vredni da se o njima misli; samo janana je cilj i ona biva postignuta.
D: Da li moje ostvarenje pomaže drugima?
M: Da, to je najbolja moguća pomoć koja se može pružiti drugima. Oni koji su otkrili velike istine su uradili to u mirnim dubinama Sopstva. Ali u stvari nema “drugih” kojima treba pomoći. Realizovan čovek vidi samo Sopstvo, baš kao što zlatar samo vidi zlato dok mu određuje vrednost u raznom nakitu napravljenom od zlata. Ako identifikuješ sebe sa telom, za tebe postoje forma i ime. Ali kad transcendiraš telesnu svesnost, “ostali” takođe nestaju. Realizovana osoba ne vidi svet drugačijim od sebe.
D: Zar ne bi bilo bolje ako bi se sveci mešali sa ostalim ljudima?
M: Ne postoje “ostali” da bi se mešali sa njima. Sopstvo je jedina realnost.
D: Zar ne bih trebao da se trudim da pomognem svetu koji pati?
M: Sila koja je kreirala tebe, kreirala je i svet. Ako može da se brine o tebi, na sličan način može da se brine i o svetu.Ako je Bog stvorio svet, njegov je posao da se o njemu brine, a ne tvoj.
D: Zar nije naša dužnost da budemo patriote?
M: Tvoja dužnost nije da budeš ovo ili ono. “JA SAM ONAJ KOJI JESTE”, to sumira svu istinu. Metod se ukratko može izložiti u “budi miran”. A šta ta mirnoća znači? Znači “uništi sebe”, jer su svaka forma ili ime izvor nevolje. “Ja – ja” je Sopstvo. “Ja sam to” je ego. Kada je “Ja” održavano jedino kao “Ja”, to je Sopstvo. Kada ono odleti i zastrani, govoreći “Ja sam ovo ili ono, ja sam takav ili onakav”, to je ego.
D: Ko je onda Bog?
M: Sopstvo je Bog. “Ja jesam” je Bog. Ako bi Bog bio odvojen od Sopstva, on bi morao biti Bog bez Sopstva, što je apsurdno. Sve što je potrebno da bi se ostvarilo Sopstvo je da ostanemo mirni. Šta je može biti lakše od toga? Zato je atma vidya (znanje o sebi) najlakša za ostvarenje.
GURU I NJEGOVA MILOST
D: Šta je guru kripa (milost gurua)? Kako ona vodi do samorealizacije?
M: Guru je Sopstvo. Ponekad, tokom svog života, čovek postaje nezadovoljan, pa traži zadovoljenje svojih želja kroz molitvu Bogu, i sl. Um mu postaje postepeno pročišćen dok on čezne da spozna Boga, više da bi dobio njegovu milost, nego da zadovolji svoje svetovne želje. Onda se milost Božija počinje da manifestuje. Bog dobija formu Gurua i pojavljuje se pred aspirantom, podučava ga istini, a pored toga, samim prisustvom mu pročišćava um. Učenikov um zadobija snagu i zato je sposoban da se okrene ka unutra. Meditacijom se dodatno pročišćava i ostaje miran, bez i najmanjih oscilacija. To mirno prostranstvo je Sopstvo. Guru je i “spoljni” i “unutrašnji”. “Spolja” on forsira um učenika da se okrene ka unutra, a “iznutra” on privlači um ka Sopstvu i pomaže da se učenikov um smiri. To je guru kripa- milost gurua. Ne postoji razlika između Boga, Gurua i Sopstva.
D: U Teozofskom društvu ljudi meditiraju da bi pronašli učitelje koji će ih voditi.
M: Učitelj je unutra. Meditacija je sredstvo da se odstrani ideja neznanja, da je Učitelj samo spolja. Ako bi on bio samo stranac koga treba očekivati, on bi takođe mogao i da nestane. Kakva je korsit od takvog privremenog bića? Ali sve dok misliš da si odvojen, ili da si telo, toliko dugo je Učitelj potreban, i činiće se kao da je i on samo telo. Kad pogrešna identifikacija osobe sa telom prestane, Učitelj će biti viđen kao ništa drugo do Sopstvo.
D: Da li će Guru da nam pomogne da spoznamo Sopstvo kroz inicijaciju, i sl.?
M: Da li te Guru drži za ruku i šapuće u uvo? Možeš umisliti da je on isto što i ti. Jer ti misliš da si telo, pa možeš pomisliti da i ga i on takođe ima, da uradi nešto opipljivo za tebe. Njegov rad se odvija unutra, u spiritualnom carstvu (oblasti).
D: Kako Guru biva pronađen?
M: Bog, koji je imanentan, u svojoj milosti oseća saosećanje prema voljenom obožavatelju i manifestuje se prema stepenu njegovog razvoja. Obožavatelj misli da je on čovek i očekuje odnos između dva fizička tela. Ali Guru, koji je Bog ili inkarnirano Sopstvo, deluje iznutra, pomaže čoveku da vidi greške na svom putu i vodi ga pravom stazom, sve dok ne ostvari Sopstvo unutar sebe.
D: Šta bi onda posvećenik (učenik) trebalo da radi?
M: Može jedino da se ponaša u skladu sa rečima Gurua i da radi na sebi, unutar sebe. Guru je oboje, i “spolja” i “iznutra”, tako da kreira uslove koji učenika vode ka unutra i u isto vreme priprema “unutrašnjost” da bi učenika usmerio ka centru. Zato on kao da gura “spolja” i vuče “iznutra”, tako da učenik postane fiksiran na Centar. Misliš da svet može biti pokoren tvojim ličnim naporom. Kada si frustriran na spoljašnjem planu, povučen ka unutra, onda osetiš: “Oh, postoji sila veća od čoveka!” Ego je kao vrlo moćan slon, koji ne može biti kontrolisan od strane bilo koga slabijeg od lava, koji je, u ovom slučaju niko drugi do Guru, čiji pogled čini da ego, sličan slonu, zadrhti i umre. Ti ćeš saznati blagovremeno da tvoja slava leži tamo gde ti prestaješ da postojiš. Da bi zadobio to stanje, treba da se predaš. Onda Guru vidi da si u pogodnom stanju da primiš vođstvo i on te vodi.
D: Kako može tišina Gurua, koji ne daje inicijaciju, niti radi bilo koji opipljiv akt, biti moćnija od njegovih reči, i sl.? Kako je takva tišina bolja nego pručavanje spisa?
M: Tišina je najsnažnija forma delovanja. Koliko god obimni i jasni spisi mogu biti, oni ne postižu efekat. Guru je tih i milost nadjačava sve. Ova tišina je obimnija i jasnija nego svi spisi zajedno.
D: Ali kako posvećenik zadobija sreću?
M: Posvećenik se predaje Guruu, što znači da nema ostataka individualnosti koje zadržava. Ako je nečija predaja potpuna, sav osećaj selfa je otišao i onda nema bede i žalosti. Večno Biće je ništa drugo do sreća. To dolazi kao otkrovenje.
D: Kako mogu dobiti milost?
M: Milost je Sopstvo. To se ne može steći. Samo treba da znaš da ono postoji. Sunce je samo svetlost. Ono ne vidi tamu. A ti ipak pričaš o tami, bežeći kad se sunce približava. Tako i učenikovo neznanje, kao fantom tame, nestaje kad pogleda Gurua. Okružen si svetlošću sunca, a ipak, ako želiš da vidiš sunce, moraš se okrenuti ka njegovom pravcu i gledati u njega. Tako se i milost pronalazi odgovarajućim pristupom, iako je ovde i sada.
D: Zar milost ne može ubrzati sazrevanje tragaoca?
M: Prepusti to Guruu. Predaj mu se bez rezerve. Jedna od dve stvari treba da se uradi: ili se predaj, jer si shvatio svoju nesposobnost i potrebu da ti pomogne viša sila, ili ispituj izvor bede, idi ka Izvoru i utopi se u Sopstvo. Oba puta vode ka slobodi od bede. Bog ili Guru nikad ne napuštaju posvećenika koji se predao.
D: Kakvo je značenje padanja na kolena pred Guruom ili Bogom?
M: Klečanje označava opadanje ega, a takođe i stapanje sa Izvorom. Bog ili Guru ne mogu biti prevareni spoljnim aktom savijanja kolena, klanjanjem ili ležanjem (kao prut). Oni vide da li je ego prisutan ili ne.
D: Zar mi Bhagavan neće dati malo prasada sa svog lista (koji služi kao tanjir), kao znak milosti?
M: Jedi bez razmišljanja o egu. Onda ono što jedeš postaje Bhagavanov prasad.
D: Zar nije pismen, tj. obrazovan čovek kvalifikovaniji za prosvetljenje, pa mu onda nije potrebna guru kripa, milost gurua?
M: Čak i obrazovan čovek mora da se pokloni pred nepismenim mudracem. Nepismenost je neznanje, a obrazovanost je naučeno neznanje. Oboje je neznanje za pravi cilj. Mudrac je u neznanju u drugom smislu. On je u neznanju, jer nema “drugih” za njega.
D: Zar se milost Gurua ne dobija i poklonima koji mu se nude? Posetioci nude poklone Bhagavanu.
M: Zašto donose poklone? Zar ih ja želim? Čak i kad ih odbijem, oni mi ih guraju. Zašto? Zar to nije kao davanje mamca da bi se ulovile ribe? Je li pecaroš željan da ih hrani? Ne, on želi da jede ribu!
D: Je li Teozofska ideja davanja uzastopnih inicijacija pre zadobijanja mokshe (oslobođenja) tačna?
M: Oni koji zadobiju mokshu u jednom životu, prošli su kroz sve inicijacije u prošlim životima.
D: Teozofi kažu da jnaniji posle smrti moraju da se odluče između 4 – 5 pravaca delovanja, ali nije nužno da to bude u ovom svetu. Šta je Bhagavanovo mišljenje?
M: Neki mogu da se late nekog posla, ali ne svi.
D: Jeste li svesni bratstva nevidljivih Rishija?
M: Ako su nevidljivi, kako ih možeš videti?
D: U svesti.
M: Nema ničeg spoljašnjeg u svesnosti.
D: Mogu li ih shvatiti?
M: Ako shvatiš svoju stvarnost, onda će ti to o rishijima i Učiteljima biti potpuno jasno. Postoji samo jedan Guru, a to je Sopstvo.
D: Je li reikarnacija istinita činjenica?
M: Reinkarnacija postoji toliko dugo dok postoji neznanje. U stvari uopšte ne postoji reinkarnacija, ni sada, ni pre. Niti će je biti od sada. To je istina.
D: Može li yogi znati o svojim prošlim životima?
M: Da li znaš svoj sadašnji život, pa želiš da znaš o prošlom? Pronađi prvo sadašnji, pa će sve ostalo da usledi. Čak i sa sadašnjim ograničenim znanjem toliko patiš. Zašto da se opteretiš sa još više znanja? Želiš li li da patiš još više?
D: Da li Bhagavan koristi okultne moći da pomogne ostalima da ostvare Sopstvo, ili je sama činjenica da je Bhagavan realizovan dovoljna za to?
M: Duhovna moć samorealizacije je mnogo moćnija od korišćenja svih okultnih moći. Ukoliko nema ega u mudracu, nema “drugih” za njega. Šta je najveća korist koja ti može biti dodeljena? To je sreća, a ona se rađa u miru. Mir može da vlada samo tamo gde nema uznemirenja, a uznemirenja postoje zbog misli koje izranjaju iz uma. Kada um nije prisutan, vlada savršen mir. Ukoliko osoba nije uništila um, ne može zadobiti mir i biti sretna. A ako neko sam nije sretan, on ne može darovati sreću “drugima”. Ali pošto nema tih “drugih” za mudraca koji nema um, sama činjenica da je mudrac ostvario samorealizaciju je dovoljna da učini “druge” sretnima.
MIR I SREĆA
D: Kako mogu steći mir? Ne čini mi se da to mogu ostvariti kroz vicharu.
M: Mir je tvoje prirodno stanje. Um je taj koji ga ometa. Svoju vicharu sprovodiš samo u umu. Ispitaj šta je um i on će nestati. Ne postoji tako nešto kao um, a da je odvojeno od misli. Ipak, zbog pojavljivanja misli, ti pretpostavljaš nešto iz čega misli započinju i zoveš to umom. Kada ispituješ da bi video šta je to, nalaziš da ne postoji ništa što zovemo umom. Kad um iščezne, ostvarićeš večni mir.
D: Kroz poeziju, muziku, japu, bhajane, prizore divne prirode, čitanje duhovnih stihova,…, osoba ima ponekad iskustvo sveopšteg jedinstva. Je li to osećanje duboki blaženi mir (u kome lični self nema postojanje) isti kao ulazak u srce, o kome Bhagavan govori? Da li ć e takva praksa voditi dubljem samadhiju i konačno ka ponoj viziji stvarnosti?
M: Postoji sreća kad su prijatne stvari predstavljene umu. To je sreća koja je svojstvena Sopstvu i nema druge sreće. I to nije strano i daleko. Ti zaranjaš u Sopstvo u prilikama koje smatraš prijatnim. To zaranjanje rezultuje u samopostojećem blaženstvu. Ali asocijacija ideja je odgovorna za to što si neopravdano povezao blaženstvo sa drugim stvarima ili događajima, dok je u stvari to blaženstvo u tebi. U tim okolnostima ti zaranjaš u Sopstvo, mada nesvesno. Ako to radiš svesno, sa ubeđenjem koje dolazi od iskustva koje je identično sa srećom koja je zaista Sopstvo, jedina stvarnost, to nazovi realizacijom. Želim da uroniš svesno u Sopstvo, u srce.
SADHANA I MILOST
D: Istraživanje o Bogu je vršeno od pamtiveka. Je li izrečena konačna reč?
M: (Ćutao je neko vreme).
D: (Zbunjen) Treba li da smatram Bhagavanovu tišinu kao odgovor na pitanje?
M: Da. Mauna (tišina) je Iswara svarupa (priroda Boga, Išvare). Odatle je text: “Istina o Vrhovnom Brahmanu izrečena kroz tihu elokvenciju (rečitost).”
D: Buddha je rekao da treba ignorisati takva ispitivanja o Bogu.
M: I zbog toga je nazvan sunya vadin (nihilista). U stvari je Buddhu više interesovalo da usmeri tragaoca da ostvari blaženstvo, ovde i sada, pre nego da vodi akademske diskusije o Bogu.
D: Bog se opisuje kao manifestovan i nemanifestvan. Ranije je rečeno da je u njega uključen i svet, kao deo njegovog Bića. Ako je to tako, mi, kao deo tog sveta, bi trebali lako da ga spozamo u njegovoj manifestovanoj formi.
M: Spoznaj sebe, pre nego kreneš u potragu i doneseš zaključke o prirodi Boga i sveta.
D: Da li samospozaja u sebi sadrži i znanje o Bogu?
M: Da, Bog je unutar tebe.
D: Onda, šta stoji na putu moje spoznaje sebe ili Boga?
M: Tvoj lutajući um i tvrdoglav pristup.
D: Ja sam slabo biće. Zašto superiorna sila Gospoda unutar mene ne otkloni prepreke?
M: Da, ona će to učiniti, ako imaš težnju ka tome.
D: Zašto Bog ne bi stvorio tu težnju u meni?
M: Onda se predaj.
D: Ako se predam, jesu li molitve Bogu neophodne?
M: Sama predaja je moćna molitva.
D: Ali zar nije neophodno shvatiti Božiju prirodu pre nego mu se osoba preda?
M: Ako veruješ da će Bog uraditi za tebe sve što ti poželiš da on uradi, onda mu se predaj. Ili ostavi Boga na miru i spoznaj sebe.
D: Da li Bog ili Guru vode bilo kakvu brigu o meni?
M: Ako tražiš bilo koga od njih, oni nisu u stvari dva, već su identični i jedno. Budi spokojan i siguran da te oni traže sa brigom većom nego što možeš ikada da zamisliš.
D: Isus je dao parabolu o izgubljenom novčiću, gde ga jedna žena traži sve dok ga nije našla.
M: Da, to zgodno prikazuje istinu da su Bog ili Guru uvek u potrazi za ozbiljnim tragaocima. Da je novčić bio neka loša stvar, žena ga ne bi tražila tako dugo. Shvataš li šta to znači? Tragalac mora da se kvalifikuje kroz predanost.
D: Ali osoba može da ne bude sigurna u postojanje Božije milosti.
M: Ako nezreo um ne oseća Božiju milost, ne znači da ona nije prisutna, jer bi to u suprotnom značilo da Bog ponekad nije milostiv, da prestaje biti Bog.
D: Je li to isto što je govorio Hrist: “Prema tvojoj veri neka ti bude.”
M: Upravo tako.
D: Upanishade kažu, da Atmana (Sopstvo) spozna samo onaj koga Atman odabere. Zašto bi Atman uopšte birao? A ako bira, zašto bira određenu osobu?
M: Kada sunce izađe, neki pupoljci procvetaju, ali ne svi. Kriviš li sunce zbog toga? Ni pupoljci koji cvetaju ne mogu to sami, za to je potrebna sunčeva svetlost.
D: Možemo li reći da je pomoć Atmana potrebna, jer je Atman stavio preko sebe veo maye?
M: Može se i tako reći.
D: Ako je Atman stavio veo preko sebe, zar ne bi trebao sam i da ga skine?
M: On će to učiniti. Saznaj za koga je taj veo.
D: Zašto bih? Pustimo Atmana da sam otkloni veo.
M: Ako Atman govori o velu, onda će ga sam Atman i ukloniti.
D: Je li Bog personalan?
M: Da, on je uvek prvo lice, ja, uvek stoji pred tobom. Pošto ti daješ prednost svetovnim stvarima, čini se da se Bog povlači u pozadinu. Ali ako digneš ruke od svega ostalog i tražiš samo Boga, onda će samo on i preostati, kao “ja”, Sopstvo.
D: Poslednja faza realizacije, prema Advaiti, je apsolutno jedinstvo sa Božanskim, a prema Visishtadvaiti, uslovno jedinstvo, dok Dvaita zadržava stav da uopšte ne postoji jedinstvo. Koje od ovoga treba da bude prihvaćeno kao ispravno gledište?
M: Zašto spekulisati o tome šta će se desiti u budućnosti? Sve se slažemo da “ja” postoji. Bilo kojoj školi neko može pripadati, neka najozbiljniji tragalac prvo sazna šta je to “ja”. Onda će doći vreme da se kaže kakvo će biti konačno stanje, bilo da je “ja” stopljeno u Vrhovno Biće, ili stoji odvojeno od njega. Hajde da ne predviđamo zaključak, već da zadržimo otvoren um.
D: Ali zar ne bi neko razumevanje konačnog stanja bio korisni vodič čak i za tragaoce?
M: Nema svrhe sada pokušavati da razrešimo kakvo će biti konačno stanje realizacije. To nema suštinsku vrednost.
D: Zašto?
M: Zato što ti nastavljaš sa pogrešnim principima. Tvoje konstatacije sigurno zavise od intelekta, koji sija samo pomoću svetla koje potiče iz Sopstva. Zar nije drsko od strane intelekta da daje sud o nečemu iz čega potiče njegova ograničena manifestacija, i iz čega potiče njegova majušna svetlost? Kako može intelekt, koji nikad nije dosegao Sopstvo, biti kompetentan da dokuči, a još manje da razreši prirodu konačnog stanja realizacije? To je kao pokušaj da merimo sunčevu svetlost na njenom izvoru prema standardima svetla koje daje sveća. Vosak će se istopiti pre nego što sveća stigne blizu sunca. Umesto da sebi povlađuješ u pukom spekulisanju, posveti se ovde i sada traganju za istinom koja je uvek unutar tebe.
SRCE JE SOPSTVO
D: Sri Bhagavan govori o srcu kao sedištu svesnosti, koje je identično Sopstvu. Šta tačno srce znači?
M: Pitanje o srcu se javlja, jer si zainteresovan za traženje izvora svesnosti. Za sve dubokomisleće umove, ispitivanje o “ja” i njegovoj prirodi ima u sebi sadrži neodoljivu fascinaciju. Zovi to bilo kojim imenom, Bog, Sopstvo, srce, ili sedište svesnosti, to je sve jedno te isto. Glavna poenta koju treba shvatiti je da Srce znači srž nečijeg bivanja, centar, bez koga nema ničega.
D: Ali Sri Bhagavan je naveo određeno mesto unutar fizičkog tela gde je srce, ono je u grudima, dva prsta udesno od centra grudi.
M: Da, to je centar duhovnog iskustva, prema svedočenju mudraca. Taj centar duhovnog srca je sasvim različit od mišićnog organa koji služi za pumpanje krvi, a ima isto ime. Centar duhovnog srca nije telesni organ. Sve što se može reći o srcu da je ono srž tvog bića. To je ono sa čim si ti zaista identičan (na sanskritu je to i njegovo bukvalno značenje), bilo da si budan, spavaš ili sanjaš, bilo da si uključen u rad ili uronjen u samadhi.
D: U tom slučaju, kako to može biti lokalizovano u bilo kom delu tela? Utvrditi mesto gde je srce može da izgleda kao postavljanje fizičkih granica nečemu što je izvan vremena i prostora.
M: Tačno. Ali osoba koja postavlja pitanje o poziciji srca smatra da postoji sa ili u telu. Dok sad postavljaš pitanje, da li bi mogao reći da je samo tvoje telo tu, a ti govoriš sa nekog drugog mesta? Ne, ti prihvataš svoje telesno postojanje. Sa tog stanovišta, moguće je učiniti ovakva ukazivanja u vezi sa fizičkim telom. Iskreno govoreći, čista svesnost je nedeljiva, ona je bez delova. Nema oblik i formu, ne poznaje pojmove “unutra” i “spolja”, kao ni “levo”, ni “desno”. Čista svest, koja je srce, uključuje sve, i ništa nije van i odvojeno od nje. To je konačna istina. Sa ovog apsolutnog stanovišta, srce, Sopstvo ili svesnost ne mogu imati neko određeno mesto koje bi mu dodelili unutar fizičkog tela. Pa šta je razlog tome? Telo je samo projekcija uma, a um je oskudna refleksija zračećeg srca. Kako može To, u kome je sve sadržano, biti ograničeno na mali deo unutar fizičkog tela, koje je beskrajno mala, pojavna manifestacija jedine stvarnosti? Ali ljudi ovo ne razumeju. Ne mogu a da ne misle u terminima fizičkog tela i sveta. Na primer, ti kažeš: “Došao sam u ovaj ashram iz moje zemlje preko Himalaja.” Ali to nije istina. Gde je “dolaženje” i “odlaženje” ili bilo koji pokret, za jedini, sveprožimajući Duh, koji ti u stvari jesi? Ti si tamo gde si uvek bio. Samo se tvoje telo kretalo ili je preveženo sa jednog mesta do drugog, sve dok nisi stigao u ashram. To je jednostavna istina, ali za čoveka koji smatra sebe subjektom koji živi u objektivnom svetu, sve to zajedno se čini kao vizija. To je svođenje na nivo svakodnevnog razumevanja da je mesto koje je dodeljeno duhovnom srcu mesto u fizičkom telu.
D: Kako onda da razumem izjavu da je iskustvo srca – centra, na određenom mestu u grudima?
M: Jednom kad prihvatiš istinsko i apsolutno stanovište, da je srce čista svesnost izvan vremena i prostora, biće ti lako da shvatiš i ostalo iz prave perspektive.
D: Pitam o Šri Bhagavanovom iskustvu.
M: Čista svesnost je potpuno nevezana za fizičko telo i transcendirajući um, ona je stvar direktnog iskustva. Mudraci znaju svoju bestelesno, večno postojanje, baš kao što laik poznaje svoje telesno postojanje. Ali iskustvo svesnosti može postojati sa telesnom svesnošću, baš kao i bez nje. Bestelesno iskustvo čiste svesnosti mudraca je izvan vremena i prostora, i ne može se uopšte javiti pitanje pozicije srca. Budući da fizičko telo ne može postojati (a da bude živo) odvojeno od svesnosti, telesna svesnost mora biti podržana od strane čiste svesnosti. Znači telo je prema svojoj prirodi ograničeno i ne može nikada biti isto sa onim što je beskrajno i večno. Telesna svesnost je ništa više nego nešto slično jednoćelijskom organizmu, minijaturni odraz čiste svesnosti, sa kojom je mudrac ostvario svoj identitet. Zato je za njega telesna svesnost samo reflektovani zrak samoobasjane, beskrajne svesnosti koja je on sam. Samo u tom smislu je mudrac svestan svog telesnog postojanja. Tokom bestelesnog iskustva srca kao čiste svesnosti, mudrac uopšte nije svestan tela, da je apsolutno iskustvo lokalizovano unutar granica fizičkog tela, pomoću neke vrste sećanja na osećaje koje je imao dok je u telesnoj svesnosti.
D: Za čoveka poput mene, koji nema ni direktno iskustvo srca ni dosledno sećanje, ova materija se čini teškom za shvatanje. O poziciji samog srca, možda moramo zavisiti od neke vrste nagađanja.
M: Ako određivanje pozicije srca zavisi od nagađanja, čak i u slučaju laika, pitanje zasigurno nije vredno velikog razmatranja. Ne, to nije nagađanje od čega ti zavisiš, to je nepogrešiva intuicija.
D: Čija intuicija?
M: Od pojedinca i od svih.
D: Da li će mi Bhagavan pomoći svojim intuitivnim znanjem o srcu?
M: Ne, ne o srcu, već o poziciji srca u relaciji sa tvojim identitetom.
D: Šri Bhagavan kaže da ja intuitivno znam poziciju srca u fizičkom telu?
M: Zašto da ne?
D: (Pokazuje na sebe) To je za mene lično, na to ukazuje Šri Bhagavan?
M: Da. To je intuicija! Kako si upravo sada pokazao na sebe? Zar nisi stavio svoj prst na desnu stranu grudi? To je tačno mesto srčanog centra.
D: Pa onda, u odsustvu direktnog znanja o srčanom centru, moram da zavisim od svoje intuicije?
M: Šta ima pogrešno u tome? Kad školarac kaže: “Pravilno sam sabrao brojeve”, ili kad te pita: “Da li treba da otrčim i donesem ti knjigu?”, hoće li pokazati na glavu koja je pravilno sabirala, ili će pokazati na noge, koje će ga brzo nositi da ti donese knjigu? Ne, u oba slučaja, njegov prst će pokazivati sasvim prirodno ka desnoj strani grudi. Time će dati nevino izražavanje duboke istine da je izvor od “ja” – stva u njemu baš tu. To je nepogrešiva intuicija koja ga usmerava da ukaže na sebe, na srce koje je Sopstvo, baš na taj način. Taj akt je sasvim nehotičan i univerzalan, tako da je isti za sve individue. Koji jači dokaz od ovog možeš tražiti, ako govorimo o poziciji srčanog centra u fizičkom telu?
Odlomci iz knjige “ Maharišijevo jevanđelje, knjige 1 i 2” (Odgovori Bhagavana Šri Ramane Maharšija na pitanja učenika) Prevod: Dragan Pavlović, Smederevo, 2016.
Dodajte komentar