Kad neko uznapreduje u meditaciji, molitva nije neophodna. Tada će on shvatiti da Bog uvek zna naše potrebe i brine o nama beskrajno više nego što mi sami brinemo o sebi. Molitva nije neophodna, jer mi pripadamo Bogu i Njegovo smo vlasništvo. Kad se odreknemo svojih ličnih zahteva i predamo se potpuno, tad nas Bog prisvaja kao Svoje sopstvene i čini nas Svojim odabranim instrumentima.
Ali, sve dok u duhovnom životu dobro ne uznapredujemo i ne osetimo da smo jedno sa Bogom, molitva je neophodna. Ako dobijemo nešto pomoću molitve, mi možemo da kažemo svetu: “Molio sam se za to; zato sam to dobio. Vidi, ja sam tako blizak sa svojim Ocem!” Mi smo kao deca koja su gladna. Tražimo hranu od naše majke i ona nas hrani. Da, ona bi nas i sama nahranila, ali to što tražimo hranu, a naša majka nas sluša, pruža nam radost. To ubeđuje naš um da ona mari za nas. Zbog naše unutrašnje povezanosti i bliskosti s našom majkom, mi od nje možemo da tražimo šta god hoćemo.
Bog može sve da učini za nas bezuslovno, ali to nam ne bi donelo istu vrstu zadovoljstva. Ako u trci pretrčite čitavu stazu, bićete oduševljeni ako dobijete pehar. Trčite veoma brzo i finiširate uz mnogo truda i osećate da ste zaslužili pehar. Ali, ako neko ko je samo posmatrao dobije pehar, on se neće osećati zadovoljno, jer nije ništa učinio da ga zasluži. Bog može sve da nam da bezuslovno, ali smo mi mnogo zadovoljniji ako nam On da nešto za šta smo se molili i radili.
Molitva i meditacija su kao dva puta. Molitva je uvek za naše sopstveno dobro, za naš sopstveni život, za naše bliske i drage u našem sopstvenom malom svetu. Ako se dobro molimo, Bog će nam dati dva krila da letimo uvis. Ali, meditacija je za čitav svet. Kad dobro meditiramo, mi osećamo jedinstvo sa našom sopstvenom proširenom stvarnošću. Ako možemo da sledimo put meditacije, mi smo ratnici-junaci. Tad na svojim ogromnim ramenima možemo da nosimo teret čitavog čovečanstva. Kad ispunimo svoj život meditacije, mi ispunjavamo ne samo Boga, već i sebe i čitav svet.
Onima koji žele da ostvare najviše ja uvek kažem da je meditacija od prevashodnog značaja. Ali, bilo je svetaca na Zapadu koji su ostvarili Boga samo kroz molitvu. Oni nisu znali za pojam meditacije. Međutim, intenzitet njihovih molitvi i njihova težnja odneli su ih u svet meditacije i izvan njega. Oba pristupa su delotvorna. Kad se molimo, mi se penjemo ka Bogu; kad meditiramo, Bog silazi ka nama. Na kraju rezultat može da bude isti.
Najviša molitva
Kad se molimo, često postoji suptilna želja za nečim, žudnja da se nešto dobije ili postane nešto. Možemo to nazvati težnjom, jer se molimo da postanemo dobri, ili da imamo nešto božansko što sada nemamo, ili da budemo slobodni od straha, ljubomore, sumnje i tako dalje. Ali, uvek je prisutno suptilno nastojanje s naše strane da iznutra poguramo stvar.
Takođe, tu je uvek osećaj da smo, da tako kažemo, “božanski prosjaci”. Mi osećamo da je Bog visoko iznad nas, dok smo mi duboko dole. Mi vidimo zjapeći jaz između Njegovog i našeg bića. Mi gledamo naviše prema Njemu i plačemo Njemu, ali ne znamo kada će i u kojoj meri Bog ispuniti naše molitve. Osećamo da smo bespomoćni. Mi jednostavno tražimo, a onda čekamo na jednu kap, dve kapi ili tri kapi samilosti, svetlosti ili mira da se spuste na nas. Ponekad je tu osećaj uzimanja-davanja. Mi kažemo: “Gospode, ja Ti dajem moju molitvu, a Ti, molim Te, učini nešto za mene. Molim Te, pomozi mi, spasi me, ispuni me”.
U meditaciji, međutim, mi ne molimo Boga ni za kakvu pomoć, dar, ili božansku osobinu; mi jednostavno ulazimo u more Njegove Stvarnosti. Tada nam Bog daje više nego što smo ikad mogli i da zamislimo. U molitvi mi osećamo da nemamo ništa, a Bog ima sve. U meditaciji mi znamo da sve što Bog ima imamo takođe i mi, ili ćemo imati jednog dana. Mi osećamo da šta god da Bog jeste, i mi smo to isto, samo što još nismo izneli svoju božanstvenost na površinu. Kad se molimo, mi tražimo od Boga ono što želimo. Ali, kad meditiramo, Bog nas obasipa svime što nam je potrebno. Osećamo da nam je čitav univerzum na raspolaganju. Nebo i Zemlja ne pripadaju nekom drugom; oni su naša sopstvena stvarnost.
Najviša molitva je: “Neka bude Volja Tvoja”. To je apsolutno najviši domet molitve, a to je takođe i početak meditacije. Tu gde molitva završava svoje putovanje, meditacija ga počinje. U meditaciji mi ne kažemo ništa, ne mislimo ništa, ne želimo ništa. U svetu meditacije, Svevišnji deluje u nama i pomoću nas za Svoje sopstveno ispunjenje. Svet molitve uvek nešto zahteva. Ali, svet meditacije kaže: “Bog nije ni slep ni gluv. On zna šta treba da uradi da bi ispunio Sebe u meni i pomoću mene. Zato ću jednostavno rasti u Najviše u duševnoj tišini”.
Iz knjige: Šri Činmoj, Meditacija
Dodajte komentar