Tajna
Kad minu mesec žut za kosama,
Tada s nebeskih crnih ledina
Kao kap pade ta reč jedina:
Tad pojmih šta je moja osama. . .
I pojmih, kao otet čarima,
Šta znači strah moj među stvarima.
Razvije jutro kao plamene,
Hiljadu belih krila po moru,
A svetlom zemljom prospe znamene,
I reči svud po belom mramoru.
Tad su, pred tajnom što je morila,
Sva usta stvari progovorila.
Tvorče, kroz oluj i kroz ćutanje,
Slušam sve tvoje sjajne glasove;
A čekam kad sve mineš putanje
Poljem kroz naše svetle klasove,
Kraj puta k meni atomu skrivenom,
Da priđeš u te časove:
I osloviš me pravim imenom.
Čovek govori Bogu
Znam da si skriven u morima sjanja.
Ali te stigne duh koji te sluti;
Nebo i zemlja ne mogu te čuti,
A u nama je tvoj glas od postanja.
Jedino ti si što je proturečno —
Kad si u srcu da nisi u svesti…
Na kom se mostu ikad mogu sresti
Svemoć i nemoć, prolazno i večno!
Vodi li put naš k tebi, da li vodi?
Kraj i početak — je li to sve jedno?
Ko pečate ti čuva nepovredno,
Ko tvojim strašnim granicama hodi?
Jesmo li kao u iskonske sate
Nalik na tvoje obličje i danas?
Ako li nismo, kakva tuga za nas,
Ako li jesmo, kakva beda za te.
Moj duh čovekov otkud je i šta je?
Tvoj deo ili protivnost od tebe —
Jer treće nema! Kraj tvog ognja zebe,
I mrkne kraj tvog svetila što sjaje.
Samotan svugde i pred svim u strahu,
Stranac u svome i telu i svetu!
I smrt i život u istome dahu:
Večno van sebe tražeć svoju metu.
Dodajte komentar